Blog For Free!

2004 April
2004 March
2004 February
2004 January
2003 December

My Links
Glas Slavonije
Novi list
Slobodna Dalmacija
Glas Koncila
J. Caleta - Dinaric Folklore
Bog i Hrvati - Forum
ImotaCaffe - Forum
Katolici na internetu
Večernji list
S.Pettan - Cro-Mediterranean musical identity

My Profile
Send tMail
My tFriends
My Images

Create a Blog!

04.25.04 (12:43 pm)   [edit]
By Imota Dinaroid

Gusle music is played on the traditional Croatian one stringed instrument. It is primarely rooted in the Croatian epic poetry with emphasis on important historical or patriotic events. It is the traditional instrument of Southern Croatia, particularly Dalmatia and Herzegovina, the part of Bosnia and Herzegovina, with predominant Croatian population.

By glorifying outlaws such as "hajduks" or "uskoks" of the long gone Turkish raign or exalting the recent heroes of the Croatian War of Independence, the gusle players have always kept Croatian national spirit alive by bringing hope and self-confidence to the enslaved nation.
Andrija Kacic Miosic, a famous 18th century author, had also composed verses in form of traditional folk poetry (deseterac - decasyllable). His book "Razgovor ugodni naroda slovinskog" became Croatian folk Bible which inspired numerous gusle players ever since.

As for contemporary gusle players in Croatia, one person that particularly stands out is Mile Krajina. Krajina is prolific folk poet and gusle player who gained cult status among some Conservative groups. There are also several other prominent Croatian gusle players who often perform at various folk-festivals throughout Croatia and Bosnia-Herzegovina.

Although some fans of tamburitza claim that the tambura is the most commonly used ethnic instrument in the United States, the first sound recordings of the Croatian instruments on the American soil were in fact those of gusle and misnica performed by Peter Boro in California in 1939.

Presently, we are witnessing an open war against Croatian Dinaric culture. Croatian Leftists often portrays this culture as "primitive" and "rural" (even "fascist") which is in service of Conservative HDZ party. Croatian writer Predrag Raos, for instance, "performed" on gusle instrument in Zagreb this year (2004) with only one intention - to ridicule the same instrument and its rich poetic tradition.

Another "apostle" of Croatian Left, Miljenko Jergovic, refers to his political opponents on the Right as "gusle players".

Some even claim the Serbian origin of Croatian Dinaric culture following the line of traditional greater Serbian propaganda which says that all "stokavian" speaking people and their culture are Serbian. However, Croatian Dinaric folklore and its rich gusle heritage is primarely Croatian.

Dalmatian coastal region has been historically associated with this culture. For example, the first written document about the most popular folk hero of traditional gusle music, Marko Kraljevic, is associated with Dalmatian island Hvar through Petar Hektorovic's book "Ribanje i ribarsko prigovaranje", 1568. Also, the first historical document which mentioned gusle player and its instrument originated in Dubrovnik (1547). Even now, a contemporary Croatian writer (born in Dubrovnik) Stijepo Mijovic Kocan tells us a story about his uncle (also from Dubrovnik area) who could memorize numerous gusle songs (Stijepo Mijovic Kocan: "Gusle", Glasnik, May 25, 1992, p. 42). Dubrovnik is also the home of Anica Begin (born Kalafatovic, 1816), a daughter of famous gusle player Ante. Although illiterate, she was able to recite by heart an immense number of gusle songs, some of which were recorded in the anthology of Croatian folk poetry.

Not far from Dubrovnik, another coastal city - Makarska - was also a bastion of Croatian gusle music. Actually, this region could be considered the Capital of all Croatian gusle players. This Mediterranean area also gave birth to Andrija Kacic Miosic (the 18th century Catholic priest), who is viewed as the father of all gusle players of Croatia and beyond. To honour Kacic's work, Ivan Mestrovic, the most famous Croatian sculptor, built a sculpture in America showing Kacic in his priestly clothes playing gusle.

In addition to Kacic, Makarska Littoral produced a great many other followers of Croatian gusle music. According to dr. fra Karlo Jurisic (who quotes the work of Croatian folklorist Stipan Banovic), Zaostrog alone produced a great number of gusle players starting with Stipan Kosovic - Kudric (1771 - 1818) and culminating with the most known Mate Banovic - Trlis (1844-1915). As for Dalmatian women, they didn't play gusle (it's considered a male activity only), yet they were actively involved in spreading gusle music by imitating its sound.

Olinko Delorko, the researcher of Dalmatian folk poetry in the 1960s, states in his book "Ljuba Ivanova" (1969) that most of his Dalmatian folk poetry collection was obtained by women, especially the ones from the island of Hvar.

The Zadar Littoral also witnessed strong gusle tradition. English writer Maude M. Holbach, traveling through Zadar region in the first decade of 20th century states in her book "Dalmatia: The Land Where East Meets West" that the gusle was the national instrument of the region. As for Dinaric dances, which took places at markets and certain festivals "they are very picturesque and interesting, and worth going a long way to see, being a survival of ancient custom probably unique in Europe" (p.54).

This admiration for Dinaric folk music, particularly gusle, was seen both in Dalmatian Littoral and Hinterland. Matija Murko, the researcher of these literary/music forms, had reported that during his trips through Dalmatia in the 1930s, he saw a child, barely three years old, playing gusle (Eduard Osredecki: "Hrvatske narodne junacke pjesme", Zeljezno-Bec, p. 9).

Now, lets take a look at the names of some Dalmatian sports clubs and arganisations: Hajduk, Junak, Gusar, Alkar, Uskok, Sinjska alka, etc. What do they have in common? Of course, their names refer to the heroic gusle tradition of the region.

Having this in mind, one wonders why this proud Croatian haritage has became almost extinct. Why do we have so few gusle players today? Is it a result of unavoidable urbanization of modern Croatian society where peasant culture is being considered inferior to global "rock 'n' roll" culture? If so, why has tamburitza music of Northern Croatia gained wide acceptance from the Croatian establishment while its Dinaric counterpart (gusle music) is looked upon with sucpicion and open hatred ?

In the world of cultures, the bigger fish eats the smaller one. Anglo-Saxon culture (rock 'n' roll music, entertainment, and Hollywood) reigns around world because it is a product of the most powerful nations. The same rule applies to our Croatian milleu as well. Thus, the music culture (tamburitza) of Northern Croatia is, by its proximity to the Croatian Capital, in more favourable position than the "peasants" down in the boondocks.

Also, the fact that Croatians of Dalmatia have generally renounced the folk heritage of their forefathers in favour of "more civiliized" Italian culture (their former oppressors) through wide acceptance of "mandolina", "klapa singing", and particularly ubiquitous Italian "canzona" (now called Dalmatian music), this certainly speaks volumes about the collective well-being of the nation. Even some towns in Dalmatian hinterland (such as Sinj or Imotski), where mandolina or klapa singing have never existed before, these towns now boast themselves of their "Mediterranean" identity by establishing mandolina/kapa groups.

Isn't this, after all, similar to Bosnian "sevdalinka" music? After so many centuries of slavery under Turkish occupation, the Bosnian victims (many of them former Catholic Croats) converted to Muslim faith to identify themselves with their former colonial masters and their culture. The only difference between Italian masters and the Ottomans was in their torture techniques. The Turks, among the other things, have mounted their subjects on spikes while Italians/Venece preferred slave galley.

The fairy of Velebit (a mythological protector of Croatian land) certainly weeps in a terrible pain: Yes, a slave you have been, my child, and a slave you will remain!

Now, let's compare the music of American blacks (former slaves) to the Croatian Dinarics. The American blacks have introduced banjo instrument to the American population long time ago and now it's become American national instrument. Next, the once despised jazz music of the American blacks (in South) has now moved into the mainstream. Rap music? The same story. Now, let's move to Great Britain. Everyone knows how much the British cherish their bagpipe (similar to Croatian misnice/diple). It's become a symbol of the whole nation glorified through popular media, schools and churches.

In short, the folk heritage of other Western nations flourish (including the former slaves) while the Croatian Dinaric culture is on the verge of extinction. In the name of globalization we are forced into museums like the prehistoric dinosaurs. And nobody cares!

However, a small group of Croatian patriots have decided to fight. They are currently in process of establishing a non-profit organization, HRVATSKI GUSLAR, whose primarily goal is to promote Croatian Dinaric culture. No, Croats are not going into museums. Gusle must be saved! Therefore, we appeal to all patriotic Croats to join us, to protect our proud Dinaric culture.

For more information, please e-mail us either in Croatian or English at this address:


04.06.04 (11:56 pm)   [edit]
Piše: Imota Dinaroid

U američkom gradu Kansas City (križanje sedme i Ann avenije) nalazi se općinska zgrada ukrašena simbolima različitih etničkih zajednica koje su naselile tu zemlju. Između ostalog tu se nalaze i simboli bivše Jugoslavije:dvije tamburice i jedne gusle. Za tamburicu se kaže da je hrvatsko narodno glazbalo, a za gusle da je srpsko.

Međutim, ovo je povijesna krivotvorina gdje se još jednom olako negira hrvatska kulturna baština. Ukratko, i tamburica i gusle su hrvatska narodna glazbala. Tamburica je glazbalo hrvatskog sjevera, a gusle hrvatskog juga. Dapače, jedno od prvih zvučnih zapisa nekog hrvatskog glazbala na tlu Amerike bile su gusle (a ne tamburica!). Ovaj zvučni snimak obavljen je 1939. godine u Kaliforniji (izvođač Peter Boro) a sada se čuva u pismohrani Američke kongresne biblioteke u Washingtonu.

Amerikancima možemo oprostiti ovu nesmotrenost, međutim njihovo stajalište dijeli i dobar dio Hrvata ne samo sa sjevera već i znatan dio južnih Hrvata koji se stide svog seljačkog podrijetla. Poglavito su žestoki u preziranju guslarskih narodnih običaja ljevičari i "napredni" Europejci. Za njih su guslari, sinjski alkari i drugi baštinici hrvatske misli tek obični seljaci vrijedni prezira i poruge. Njima je u cilju potpuno zatriti hrvatsku prošlost i njene svetinje u ime nekakve ljepše budućnosti. Najgrublji napad na guslarsku baštinu Južnih Slavena dolazi od hrvatskog filologa Ive Žanića. U svojoj knjizi [u]Prevarena povijest. Guslarska estrada, kult hajduka i rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1990-1995[/u] (Zagreb: Durieux, 1998), Žanić dovodi u vezu guslarsku pučku baštinu (ili "kult hajdučije" kako on kaže) sa ratom na Balkanu 90-tih godina 20. stoljeća.

Na žalost, Žanić nije sam u ovakvom negativističkom pristupu prema našoj narodnoj baštini. Štoviše, pljuvanje po dinaroidnim guslama ubraja se u trenutno najuspješnije sportske discipline u modernoj Hrvatskoj.

A to što su se hrvatskom desetercu (kubura u jednoj, gusle u drugoj ruci) divili jedan Goethe, Heine, Mérimée, Pierre Loti, grofica Rozenberg, Rebecca West i Maude M. Holbach, to ovim "građanima" ništa ne govori. Isto tako, možemo li zamisliti Englesku bez njenog narodnog folklora (Robin Hooda, kralja Arthura i vitezova okruglog stola, epski spjev "Beowulf" ), Škotsku bez svojih gajdi i heroike jednog Williama Wallacea, Ameriku bez svoga [i]benja[/i] ili "hajduka" Zorra, Billy the Kid-a, Švicarsku bez Williama Tella, Francusku bez Sv. Ivane Arške, Australiju bez Ned Kellya itd. ?

Sve je to dio narodnog, epsko-junačkog folklora dotičnih zemalja koji se neprestano promovira kako u vlastitim sredinama tako i među stranim kulturama. Hrvatska odnarođena gospoda će, na primjer, sa oduševljenjem govoriti o trenutno popularnom slikopisu "Gospodar prstenova" (Lord Of The Rings), a da ni sami nisu svjesni da je to, u svojoj suštini, ništa drugo nego još jedna uspješna svjetska promičba engleske junačke narodne baštine utemeljenoj na prastarom anglo-saxonskom spjevu "Beowulf". Naime, J. R. R. Tolkien ne samo da je osobno prevodio "Beowulf " već je o njemu držao zanosna predavanja te napisao i jedan nadahnuti traktat.

Tako rade Englezi sa svojom epsko-junačkom baštinom. A mi Hrvati svoju baštinu ili niječemo ili je predajemo Srbima u ruke - na primjer, žalosni slučaj hrvatskog guslara Joze Karamatića koji svojim spjevom "Smrt u Dalasu" neočekivano postade svjetskom atrakcijom, ali - pod srpskim barjakom!

A da je odbojnost prema guslama i deseteračkom pjesništvu ponajviše politički motivirana može se vidjeti u brojnim novinskim člancima kako hrvatskih tako i nehrvatskih) ljevičara. Ističem samo tri karakteristična primjera:

1) Xavier Bougarel: Yugoslav Wars: "[u]The Revenge of the Countryside" between Sociological Reality and Nationalist Myth"[/u] (East European Quarterly, Volume XXXIII, Number 2, Summer 1999):

2) Miljenko Jergović: "[u]Guslar na trgu[/u]" Slobodna Dalmacija (10.lipnja 1996) ili pak "[u]Krivi korak Hrvatskog slova[/u]" (AIM, 1. X. 1998) gdje Jergović jednog svog političkog protivnika časti nazivom "[i]guslarski ruralac[/i]" koji se "sa svom žestinom svoga [i]dinarskog temperamenta[/i] baca na teoriju zavjere" i koji "umjesto da se na svoj [i]guslarski način [/i]bavi Srbima dirnuo u teorije zavjere i Židove".

3) Predrag Raos je na više zagrebačkih lokacija ove godine također dao obola napadu na hrvatske "ustaše" i njihovo glazbalo. Kroz svoje javne "guslarske" nastupe Raosu je jedini cilj da se kroz deseterac naruga samome desetercu i guslama.

Također, ovaj "napredni" Europejac poistovjećuje i cijelo hrvatsko dinaroidno selo sa - fašizmom.

Budući gusle ne samo da simboliziraju konzervativno-seljačku i kršćansko-biblijsku ideju (tj. pobjedu dobra nad zlom, pravde nad nepravdom) već također i naglašeno nacionalno-ratničku narodnu baštinu, one su - dakle - upravo najveća smetnja odnarođenim ljevičarima svih boja (bili oni ekstremni komunisti ili "uljudbeni" Europejci-građani). Sjetimo se samo ukrajinskih guslara-kobzara, na primjer, koje je Staljin pozvao na guslarski kongres 30-tih godina 20. stoljeća, a potom ih sve pobio.

Sada se opet vratimo na knjigu Ive Žanića! Ono što je uočljivo u njegovoj već spomenutoj "Prevarenoj povijesti" jeste zanemarivanje pozitivne uloge koju predstavljaju gusle. A ta pozitivna guslarska uloga nije mala! Ona se temelji kako na borbi za očuvanje nacionalne svijesti, otporu prema tuđinskim zavojevačima tako i na otporu prema svim antihrvatskim pojavama u suvremenom društvu.

Hrvatska guslarska baština je kroz svoju povijest također poticala (što se danas rijetko ističe) i na zbližavanje balkanskih naroda. Marko Kraljević je, na primjer, jednako bio i hrvatski i srpski narodni junak, a Kačić nije bio samo otac hrvatskih guslara već je on proslavljao i junačku baštinu svih balkanskih naroda. Isto tako hrvatski hajduci (česti motiv hrvatskih guslara) imali su u svojim redovima jednako katolike kao i pravoslavce (primjer hajdučke družine Mijata Tomića ili Andrijice Šimića). Dakle, nisu poznavali niti vjersku niti nacionalnu isključivost.

Isto tako, vrijedno je napomenuti da su se hajdučke harambaše birale isključivo [u]demokratskim putem[/u], a seljačka [b]Poljička Republika[/b], jedno od stožernih mjesta dinaroidnog guslarstva, može se slobodno reći da je bila [u]pretečom europske demokracije[/u]. Naime, [b]Poljički statut [/b](jedan od najstarijih hrvatskih povijesno-pravnih spomenika) već je u dalekom 15. stoljeću ozakonio izravno odlučivanje naroda kroz svoju Narodnu skupštinu. Da, bili su to Dinaroidi i guslari!

Također zapamtimo i narodne uzrečice koje su isto plod tih "primitivnih" guslara i Dinaroida: "Tko pod drugim jamu kopa - sam u nju pada"...Tuđe poštuj, a svojim se diči" itd. Ukratko, dinaroidna misao je prije svega ćudoredna (kršćanska) misao izgrađena na kolektivnom iskustvu jednog dijela hrvatskog naroda koji se odgajao na Kačićevom desetercu, pozitivnoj guslarskoj narodnoj baštini čojstva i junaštva. Dakle, Dinaroid jeste junak-domoljub ali je on po narodnom pjesniku također čovjek karaktera, pravde i ćudoređa.

Nadalje, gusle se tradicionalno poistovjećuju sa hrvatskim selom (što je u biti točno). Međutim, u zvukovima gusala ne uživa samo seoska sirotinja već također i bogataši. Naime, guslari nerijetko nastupaju i u bogataškim dvorima da pred probranom publikom pokažu svoje umijeće. Hrvatski folklorist Matija Murko ističe, na primjer, da je u turskoj Bosni bilo čestih slučajeva da guslari nastupaju i pred viđenijim turskim dostojanstvenicima, a Šibenčanin fra Toma Babić u svojoj “Pismi od tašte slave” (“Cvit razlika mirisa duhovnoga”, tj. 1726) zorno kaže da su diple, gusle i svirale bile standardna glazbala hrvatskih velikaša njegova vremena (18. stoljeće):

[i]Nu pogledaj čovika bogata
koji uživa i srebra i zlata!
Njemu pisme pivaju u dvoru,
slave čine, igraju po dvoru.
Diple, diple i glasne svirale,
mukle gusle i trubljice male.[/i]

Međutim, bilo je slučajeva da čak i neki strani velikaši objavljuju naše guslarske pjesme. U prvom redu ističem francusku spisateljicu englesko-talijanskog podrijetla, [b]groficu Rozenberg [/b](Somtesse de Rosenberg) koje je, u svome oduševljenju hrvatskom guslarsko-deseteračkom baštinom, već 1788. god. objavila ne samo roman o Dinaroidima pod naslovom [u]"Les Morlaques"[/u] ("Morlaci") već je u njega unijela i nekoliko hrvatskih ("esklavonskih") deseteračkih pjesama (Cvijeta Pavlović: [u]“Les Morlaques” i “La Guzla”: dva čitanja Fortisova Puta po Dalmaciji[/u], Umjetnost riječi, XL (1996), br. 2-3 (59-238), travanj-rujan, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb 1996.)

Naravno, ne smijemo zanemariti ni neosporne obrazovne vrijednosti guslarske narodne baštine. Naime, brojna su pokoljenja Hrvata (ali i ostali Južnih Slavena) naučila svoja prva slova kako iz Kačićeva "Razgovora ugodnog" tako i iz ostalih deseteračkih "čitanki", poznatih ili nepoznatih guslara. Isto tako i prve pisane riječi hrvatskoga puka najčešće su izražene u deseteračkome stihu.

Sada da se malo bolje upoznamo sa guslama, tim višestoljetnim hrvatskim glazbalom koje je nadahnjivalo brojne hrvatske umjetnike i nacionalno svjesne Hrvate.

Gusle su narodno glazbalo od javorovog drveta koje imaju jednu žicu sastavljenu od 30 konjskih dlaka. Pjevač narodnih epskih pjesama uz pratnju gudačkog narodnog glazbala (gusala) poznat je od davnina ne samo kod Hrvata i Srba već i kod drugih slavenskih naroda (npr. Čeha).

Međutim, narodne pjesme se nisu uvijek izvodile na gusle. Nakad se one kazuju ili pjevaju i bez pratnji gusala. U tom bi slučaju ljudski glas obično oponašao zvuke gusala.

Prigodom guslenja gusle su u vertikalnoj poziciji, a gudalo (također sačinjeno od konjskih dlaka) drži se u lijevoj ruci dok se gusle drže u naručju. Gusle su prekrivene ili ovčjom kožom ili kožom neke druge životinje i nikada se ne koriste za plesnu glazbu, a guslar (svirač) gusli napamet naučene deseteračke stihove o junačkim djelima.

Sama riječ "gusle" dolazi od staroslavenske riječi "gosl" što znači žica. Sličnog je naziva (ali drugačijeg karaktera) i nekadašnje ukrajinsko glazbalo "husli", kojeg je poslije potisnula ukrajinska "bandura". Prva zabilješka o guslama među južnim Slavenima dolazi od Bizantinaca iz prve polovice 7. stoljeća kada su uhvaćena dva "špijuna" koji kod sebe nisu imali oružje već samo drveno glazbalo koje se u početku zvalo citra, a poslije gusle.

Povjesničar književnosti Svetozar Koljević smatra da su Slaveni stigli na Balkan sa već izgrađenom tradicijom narodne pjesme. Međutim, dr. Branko Vodnik smatra u jednoj svojoj antologiji narodnog pjesništva za djecu (1938) da Slaveni nisu imali pučku tradiciju prije dolaska na Balkan.

Svjedočanstva o pjevanju uz gusle javljaju se također i u srednjem vijeku. U 10. stoljeću bugarski prezviter Kozma spominje gusle i "besovske pjesme" prostog naroda, a arapski putnici bilježe da su Slaveni u to doba upotrebljavali gusle.

Na hrvatsko-srpskim područjima gusle se prvi put spominju u jednome dokumentu iz dubrovačke arhive (1547), pisanom na talijanskom jeziku gdje je opisan slijepi guslar i guslanje u Dubrovniku. Od davnina je poznat guslar slijepac koji se, slično poput starogrčkog Homera, prehranjuje pjevanjem ili prosi milostinju. (Preuzeto sa malim izmjenama iz "Rečnika književnih termina", Nolit, Beograd, 1984). Neki književni teoretičari također nalaze odredjene paralele između guslarske narodne baštine južnih Slavena sa Homerovim starogrčkim epovima (primjeri: Henry J. Brajkovic i John Miles Foley).

Hrvatska pučka (epska) baština jeste izvorno hrvatska i mediteranska baština koja je udarila temelje hrvatskoj nacionalnoj svijesti te bila jedina utjeha porobljenim Hrvatima kroz brojna stoljeća.

Mnogi danas tvrde da je ova baština, kako je već rečeno, isključivo ili srpska ili pak proizvod "neciviliziranih" Dinaroida Dalmatinske Zagore, Like, Hercegovine...Međutim, ovo nije istina! Prve pučke narodne pjesme koje spominju Marka Kraljevića zabilježene su na otoku Hvaru 1568. god. od strane Petra Hektorovića kao sastavni dio njegovih [u]Ribanja i ribarskog prigovaranja[/u].

I svi književni povjesničari odreda se slažu da su ovakve epske pjesme (bugarštice) bile upravo najpopularnije u primorskoj Hrvatskoj.
Nadalje, prvi spomen o guslama na svim hrvatsko-srpskim područjima, kako je već rečeno, zabilježen je u Dubrovniku (1547) gdje je opisan slijepi guslar i guslanje u tome gradu. Dakle, ne u Drnišu, Livnu ili Kragujevcu - već u Dubrovniku!

A da se ova živa guslarska baština ukorijenila među dubrovačkim pučanstvom i do najnovijih dana svjedoči nam i još živući Dubrovčanin (nastanjen u Zagrebu) - književnik Stijepo Mijović Kočan - koji spominje jednog svog ujaka koji je naizust znao nebrojeno mnoštvo guslarskih pjesama (Vidi Stijepo Mijović Kočan:"[u]Gusle[/u]", Glasnik, 25. svibnja 1992, str. 42). Nadalje, Miho Šiša Konavljanin, jedan od najtalentiranijih hrvatskih slikara-naivaca današnjice, oživljava u svojim radovima i guslarsku baštinu svog dubrovačkog kraja.

Isto tako je vrijedno napomenuti i da jedna od nastarijih fotografija hrvatskih krajeva i ljudi uopće s konca 19. stoljeća (djelo nepoznatog engleskog turiste) prikazuje jednog guslara iz dubrovačkog ili boko-kotorskog kraja.

U dubrovačkom kraju rodila se 1816. i [b]Anica Begin[/b] (rođena Kalafatović) kazivačica narodnih pjesama, kćerka Ante glasovitog guslara. Iako nepismena, znala je mnoštvo narodnih pjesama a jedan dio je završio i u antologiji "Hrvatske narodne pjesme"(Vidi Večernji list , rubrika Pješčani sat, 16.XI. 2001).

Nadalje, Makaranin [b]fra Andrija Kačić Miošić[/b] (i opet na Mediteranu!), više je polučio svojim deseteračko-guslarskim stihovima glede nacionalnog osvješćivanja hrvatskog naroda nego bilo koji uglednik njegovog doba. Možemo ga sa pravom nazvati praocem svih hrvatskih guslara.

Kačićev je utjecaj bio nevjerojatan. Ne samo da je širio nacionalnu svijest kod Hrvata već isto tako i kod drugih slavenskih naroda (Bugara i Čeha). Također je preko talijanskog putopisca Alberta Fortisa ušao u zapadnoeuropsku književnost na široka vrata, a njegov "Razgovor ugodni naroda slovinskog" bio je i početnica iz koje su naučili čitati brojni hrvatski velikani (među njima i Ivan Meštrović). Iz zahvalnosti Kačiću, Meštrović mu je u Americi napravio spomenik u pozi narodnog guslara, a i sam je pisao deseteračke pjesme po uzoru na narodnog pjesnika.

Međutim, Kačić nije bio jedini koji se isticao guslarsko-deseteračkim stihovima u tome dijelu Hrvatske. Makarsko primorje, nakon Kačića, doživjelo je zapravo pravu guslarsku renesansu te bismo to područje s pravom mogli nazvati hrvatskom guslarskom Atenom. Tako po riječima Dr. fra Karla Jurišića u djelu "Zaostrog kroz povijest" (a koji se poziva na istraživački rad folkloriste Stipana Banovića), u Zaostrogu je bilo, na primjer, do 20. stoljeća mnoštvo vrsnih guslara, počevši od Stipana Kosovića-Kudrića (oko 1771-18) pa do najpoznatijeg Mate Banović p. Antona, zvani Trliš (1844-1915).

Bilo je tu također i žena - kazivačica.
Naime, žene među Dinaroidima nisu guslile jer je guslenje pripadalo isključivo muškarcima.
Olinko Delorko, sakupljač hrvatskih narodnih pjesama u Dalmaciji 60-tih godina 20. stoljeća, svjedoči da je najviše narodnih pjesama sakupio upravo od žena-kazivačica. Poglavito su se isticale otočanke, navlastito Hvaranke (Olinko Delorko: [u]Ljuba Ivanova[/u], 1969).

Međutim, pravilo o isključivo muškim guslarima imalao je ponekad i svoje izuzetke. Na primjer, književnik [b]Dinko Štambak[/b] (rođ. 1912) u svojim autobiografskim zapisima "Djetinjstvo" (Mogućnosti,
svibanj 1979,broj 5) pominje nazočnost i jedne guslarice Jele na imotskom pazaru (u jednoj joj ruci gusle, a u drugoj lula!)

I zadarsko područje također svjedoči živu guslarsku nazočnost kroz svoju povijest. Na primjer, engleska spisateljice [b]Maude M. Holbach[/b], pri pohodu Zadrom i okolicom, kaže u svme putopisu "[i]Dalmatia: The Land Where East Meets West[/i]" (početak 20. stoljeća) da su gusle "[u]nacionalno glazbalo" hrvatskih Dinaroida[/u] "[i]koje proizvode zvukove neobičnije od mjuzikla, a njihovi domaći plesovi koji se održavaju na tržnicama ili izvjesnim blagdanima vrlo su živopisni i zanimljivi. Njih je vrijedno vidjeti čak i ako to iziskiva i dugo putovanje jer je riječ o sačuvanim oblicima prastarih običaja, vjerojatno jedinstvenim u Europi" [/i](str. 54).;c=bosnia;sid=d5bd73904e73da6ef7c95b68b24e9172;q1=Holbach;rgn=div1;view=toc;cc=bosnia;idno=aas7611.0001.001;node=aas7611.0001.001%3A1;start=1;size=25

Ova obljubljenost hrvatskih gusala, hajduka i popratne epsko-junačke tradicije među hrvatskim Dinaroidima Dalmacije osvjedočena je u brojnim zgodama. Tako na primjer Matija Murko, ističe da je tijekom svojih istraživanja 30-tih godina 20. stoljeća vidio gusliti dijete "[i]kojemu još nisu bile ni tri godine[/i]" (Eduard Osredečki: "[u]Hrvatske narodne junačke pjesme[/u]", Željezno-Beč, str. 9)

Pogledajmo samo imena istaknutih sportskih klubova u Dalmaciji - Hajduk, Junak, Gusar, Alkar, Uskok, sinjsku alku itd. Svi oni svjedoče nerazdvojivu povezanost hrvatskog čovjeka sa svojom guslarsko-deseteračkom baštinom.

U zaključku, gore spomenuti primjeri pokazuju da je hrvatsko guslarstvo nerazdvojivi dio hrvatskog nacionalnog bića, nešto što je udarilo temelje hrvatskoj naciji te preživjelo brojne društvene promjene. Dovoljno se prisjetiti brojnih hrvatskih ulica ili škola koje nose nazive Andrije Kačića Miošića, Mihovila Pavlinovića i fra Grge Martića. Da, riječ je o guslarima i Dinaroidima!

Naime, glavni promicatelji hrvatske guslarske baštine bijahu upravo hrvatski katolički svećenici: Fra Andrija Kačić Miošić, Don Mihovil Pavlinović, Fra Grga Martić, Fra Toma Babić itd. Međutim, danas hrvatsko svećeništvo uglavnom šuti. U crkvama se mogu vidjeti svakojaka glazbala (uključujući razorne električne gitare i bubnjeve) ali nema naših gusala. A da guslari pored kubure i domovine znaju pjevati i crkvene pjesme svjedoči nam i živući hercegovački guslar Vlado Mikulić.

Dakle, na razini cjelokupnog nacionalnog bića svjedoci smo potpunog zanemarivanja naše svete guslarske baštine, a u svome krajnjem obliku (u slučaju borbenih ljevičara) možemo s pravom reći da je riječ o pokušaju sustavnog zatiranja.

Hoćemo li im to dopustiti, hrvatska braćo i sestre?!!

Dakle, vrijeme je da se udružimo u jedinstveni općehrvatski front. Osnujmo udrugu HRVATSKI GUSLAR s ciljem spašavanja što se spasiti može. Sada ili nikada!
Jer hrvatskih guslara je sve manje. Oni izumiru...posljednji Mohikanci. Riječ je, dakle, o kulturocidu koji se nijemo događa pred našim očima. Ukratko, vratimo guslama njihovo dostojanstvo. Vratimo ih na ulice, oltare, škole, u naša srca...


03.25.04 (11:37 pm)   [edit]

Otimačina hrvatskog narodnog blaga od strane Srba odvijala se stotinama godina. Na udaru bijaše poglavito hrvatska guslarska baština naših Dinaroida, a o povjesno-političkoj pozadini ovog fenomena već sam opširnije govorio u mojim prijašnjim prilozima. Ovdje ću se ipak dotaknuti jednog novijeg događaja koji je zadnjih nekoliko godina podigao jednog hrvatskog guslara - Jozu Karamatića - u same vrhunce svjetskih kulturnih senzacija. Dok o Jozinoj guslarskoj glazbi (staroj tisućama godina, kako ističe američki "Willage Voice") pohvalno pišu svi vodeći svjetski listovi od Europe, Azije i Amerike (vidi New York Times, 13. srpnja 2003), naša hrvatska javnost, jednako "ognjištarska" kao i ona odnarođana - građanska, potpuno ostaje nijema nad ovim događajem.
Međutim, Srbi nisu ostali nijemi? Ne! Oni se hvale Jozom Karamatićem! Jozino hrvatstvo, naravno, nitko i ne spominje (daju mu se samo regionalne oznake - Hercegovac, a Hercegovac može značit i Srbin, zar ne?).
I opet ponavljam: najveća odgovornost zbog ove sramote leži na nama Hrvatima. Naravno, uvijek će biti svodnika i razbojnika. Međutim, ako okrutna maćaha (hrvatski narod) svjesno ili nesvjesno baca na ulicu svoju "ružnu" Pepeljugu (hrvatsku guslarsku baštinu), onda će to dijete prije ili poslije završiti u rukama ili vuka ili razbojnika. Zašto se ovo čini?! Već sam jednom naglasio. Vodeća hrvatska kultura (vođena lijevim intelektualnim nagubnjacima) toliko je sotonizirala hrvatski jug, poglavito Dinaroide, da je i sam taj zdravi hrvatski jug Mihovila Pavlinovića, Andrije Kačića Miošića i fra Grge Martića postao sumnjati u svoje ljudsko, političko i kulturno poslanje.

Po riječima beogradskog umjetnika Zorana Naskovskog
(tj. osobe koja je podigla Karamatića na svjetsku kulturnu pozornicu) stvar se odigrala poprilično jednostavno. Ukratko, prije nekoliko godina prošetao se Naskovski beogradskom Kalenić pijacom.
Tamo je na jednome štandu slučajno naišao na singl ploču pod naslovom "Smrt u Dalasu" koja detaljno opisuje atentat na američkog predsjednika John F. Kennedya 1963. godine. Ovu je ploču izdao zagrebački Jugoton (najvjerojatnije neposredno nakon atentata) pod imenom narodnog guslara Joze Karamatića. "Privukao me je omot na kome guslar izgleda kao Džimi Hendriks" - kaže Naskovski - "a nakon preslušavanje odlučio sam da napravim rad" ("Blic", 17. VII. 2003).

I Naskovski je doista napravio vrijedan multimedijalni umjetnički ostvaraj koji Karamatićeve elegične stihove u pratnji gusala izmjenjuje sa dokumentarnim video zapisima Kennedyeve smrti. Karamatićeve stihove je potom Naskovski titlovao na engleski jezik te sve te plasirao na svjetsku scenu. A kulturni svijet ostao je oduševljen! Muzeji New Yorka, Beča i Berlina postaju žarištima divljenja nad ovim još jednim uspjehom "srpskih" gusala. Pogledajte, na primjer:

Ukratko, svaka čast Zoranu Naskovskom. Jeste, oteo je naše siroče, našu Pepeljugu-gusle, koja se valjala u blatu naše vlastite hrvatske nebrige (neka crkne seljački smrad!). Ipak, ova je Pepeljuga, zahvaljujući Naskovskom, na kraju ipak obukla kraljevsko odjelo: cijeli svijet ju je priznao (osim Hrvata, naravno!). Imali smo igrača, velikog igrača... Na žalost, predali smo ga Srbima. Do kada, hrvatska braćo i sestre?!! Do kada?!!

A o hrvatskom guslaru Jozi Karamatiću ponekad su znali progovoriti i rijetki hrvatski intelektualci. Ovdje spominjem književnika Zlatka Tomičića koji je i osobno šesdesetih godina 20. stoljeća sakupljao narodno blago na područjima posuškog i imotsko-bekijskog kraja. Tomičić je tamo također sretao i brojne hrvatske guslare, a među njima i Posušaka Jozu Karamatića koji ima "stil rapsoda", a "njegov glas kao da dolazi iz pradavne davnine" ("Imotska krajina", 15. travnja 1991, str. 12). O svome susretu sa Karamatićem i drugim posuškim guslarima, Tomičić je također pisao i u "Hrvatskom slovu" (9. listopada 1998).

Na kraju, što smo naučili iz slučaja Karamatić. Naučili smo slijedeće:
Gusle i cjelokupna hrvatska narodna baština imaju i te kakve šanse u svijetu. Dovoljno je samo malo mašte i eksperimenta (kao što je to učinio beogradski umjetnik Zoran Naskovski) da oni pradavni zvuci gusala postanu moderni, i svima prihvatljivi.

A sada malo hrane za razmišljanje. Naime, u hrvatskim crkvama video sam sva moguća glazbala, čak i ona (električne gitare i bubnjeve) od kojih se čine da će zbog strašne buke i same crkve nastradati. Svega se u crkvama, dakle, može vidjeti, ali ne jedna stvar: GUSLE!!!

Međutim, Andrija Kačić Miošić bio je i svećenik, zar ne ?


03.13.04 (1:14 pm)   [edit]
[i]Prenosim jedan moj prilog sa imotacaffe foruma (20. veljače 2004) koji pored uobičajne obrane hrvatskog guslarstva pokušava dokazati da je i najomiljeniji hrvatski pjevač Marko Perković Thompson (trenutno česti predmet napada "građanske Hrvatske") zapravo ništa drugo nego nastavljač ponosne hrvatske guslarske baštine. [/i]


Piše: Imota Dinaroid


[i]>>...znači Hrvati nemaju bećarca, i ne smiju ga ubrzati kad sviraju...čega se sve neće sititi jugoslaveni. Najbolje da proglase i tamburicu, i svu glazbu koja ima slavensko-hrvatske (narodne) korijene, srpskom...<<[/i]

Tamburicu neće proglasiti srpskom jer ju je NAMETNULA katolička crkva i službena politika svim Hrvatima po klasičnoj jednadžbi: jedan narod, jedna vjera, jedan jezik, jedno glazbalo (kultura)... To se zove hrvatsko unijaćenje gdje bogata palete hrvatskih boja ustupa mjesto samo JEDNOJ boji. Ukratko, umjesto mnoštva raznovrsnih kultura i običaja po kojima smo mi Hrvati bili prepoznatljivi u svijetu, nama se nameće samo jedna kultura.

Srbi su ovdje samo usputna priča. Naravno, oni će uvijek tvrditi da je pasulj (grah) "srpski pasulj", Krajina -"Srpska Krajina", a gusle - "srpske gusle". Ukratko, ovdje je riječ o takozvanoj srpskoj megalomaniji koja nam je već dobro poznata. Međutim, budući da mi Hrvati olako prepuštamo Srbima temeljne stupove hrvatskog narodnog bića (kao što je epsko-guslarska narodna baština, narodne pjesme i običaji) onda je doista došlo vrijeme za uzbunu.

Ja razumijem, na primjer, jednog Purgera ili Slavonca koji promiče tamburu kao hrvatsko narodno glazbalo (jer to je njihovo oduvijek i bilo!), ali ne razumijem nas Dinaroide-Hrvate koji prepuštamo Srbima ono što je naše oduvijek i bilo (gusle i diple, između ostalog).

Znamo da se tamburica svira i u Srbiji. Zašto je, prema tome, Srbi ne ne nazivaju srpskom? Zato što su je
Hrvati stavili na razinu hrvatskog nacionalnog glazbala. Dakle, stavili su oko tamburice neprobojni bedem ljubavi nad kojem bdiju silne legije čuvara državnog pečeta, svećenici i prosvjetitelji.

I gdje onda Srbi udaraju? Ne udariše, dakle, u taj bedem siloviti, dičnu vojsku gizdavih konja i svijetloga oružja (tamburicu). Zna se: Srbi udaraju ondje gdje im je najlakše - na hrvatsku ugroženu vrstu: hrvatske gusle, deseterac, epsku simboliku i narodni (dinaroidni) folklor...

Osvajati se, dakle, mora...Ako ne panonsku ravnicu (tambura), onda svakako hrvatski dinaroidni kamen (gusle i deseterac).

Najprije je počelo po Vuku Karadžići - svi su štokavci (i njihova narodna kultura) - Srbi. Onda je i Dubrovnik postao srpskim gradom, a u novije vrijeme Krajina - "srpska krajina"...Gledajte sada ovo: Srbi gube rat. Više nitko ne zove Dubrovnik srpskim gradom. Zašto? Jer smo ga obranili. Krvlju!

Sve se manje i Krajina naziva "srpskom". Zašto?
Nestala je neslavno u "Oluji", a osim toga, na veliko zgražanje Srba, pojavio se i "ustaša" MILE KRAJINA. Jedan (veliko)Srbin mi je otvoreno priznao da nakon Mile Krajine - nikada više Krajinu neću nazvati srpskom. Em se zove Mile, em Krajina, a još usto ustaša i - GUSLAR!

Na žalost, sustavno neznanje, ne samo običnog puka već također i tzv. "prosvijećene" hrvatske inteligencije glede hrvatskih gusala toliko je veliko da bi čovjek pomislio da je riječ o svojevrsnoj zavjeri protiv našeg tradicionalnog dinaroidno-hrvatskog glazbala.

Najprije da pobijem neke uvriježene neistine glede hrvatskih gusala koje se mogu čuti kod mnogih "krkana-Hrvata":

KLJUČNA LAŽ: Gusle su srpsko glazbalo kao i njemu popratna epsko-junačko-deseteračka baština.

ČINJENICE KAŽU DRUGAČIJE: Gusle su drevno glazbalo hrvatskih Dinaroida (poglavito Dalmacije) kojeg, između ostalog, spominje i otac hrvatske književnosti - Marko Marulić. Naime, kad se usporedi deseteračko-guslarska baština Srba u odnosu na Hrvate bila bi to, nogometnim rječnikom rečeno, neravnopravna borba u kojoj Hrvati vode visokim rezultatom od 5:0. Već sam spomenuo Marulića koji je rođen u 15. st., tu je tkđ. i Šibenčanin Juraj Šižgorić (također 15. st.) koji u XVII poglavlju svoga djela "De situ Illzriae et civitate Sibenici" spominje posebne narodne pjesme - naricaljke - koje je čuo u Šibeniku. Onda u 16. stoljeću imamo Hvaranina Petra Hektorovića koji PRVI bilježi hrvatske pučke pjesme sa motivom Marka Kraljevića (bugarštice). Onda oca svih guslara Makaranina Andriju Kačića Miošića (18. st.) ili pak svećenika Tomu Babića (Šibenik - 18. st.) sa deseteračkim djelom "Cvit razlika mirisa Duhovnoga". Dakle, sve su ovo Hrvati - Dalmatinci (Dinaroidi) koji su se ili pojavili svojim epsko-junačko deseteračkim djelima, ili su ih izravno spominjali - daleko prije Vuka Karadžića (19. stoljeće).

Budući je kod Srba deseteračka tradicija bila zanemariva u odnosu na Hrvate, Karadžić se dao na prisvajanja te specifične hrvatske dinaroidne baštine. Tako je Karadžić, između ostalog, pohodio i našu Imotsku Krajinu, te klasičnu hrvatsku "Hasanaginicu" predstavio Europi pod "srpskim narodnim blagom".

Da je ovakva kulturna otimačina još uvijek nazočna dovoljno je posjetiti i neka od stranih sveučilišta. Tamo se gusle i deseterac na odsjecima slavistike još uvijek predstavljaju pod srpsku narodnu baštinu! Hrvati jedva da se i spominju.

Nadalje, U Splitu je nekad (prva polovica 20. stoljeća) postojalo pjevačko društvo pod nazivom "GUSLAR". U njemu je prvu glazbenu obuku stjecao i proslavljeni Dinaroid - JAKOV GOTOVAC. Njegova dinaroidna opera "Ero s Onoga svijeta" nije ništa drugo nego guslarska opera, tj. opera iznikla na hrvatskom (dinaroidnom) melosu Dalmatinske Zagore. Gotovac je i osobno dijete iz guslarske obitelji (njegov djed sa majčine strane bio je proslavljeni narodni guslar). Ne samo to! Gotovac i jednom svome glazbenom radu daje naslov "Guslar", a u njegovoj domoljubnoj operi
"Mila Gojsalić" narodni guslar postaje i aktivni sudionik u operi.

O hrvatskim guslama pjevali su sa oduševljenjem i tzv. "učeni" pjesnici domoljubnog ustroja. Tako npr. S.S. Kranjčević kaže: "Ta sva povijest moga roda/S guslinih se žica čuje,/Sa gusala nam Sloboda/Ljepše dane prorokuje!"

Pravaš August Harambašić u pjesmi "Hrvatska Hrvatom"
opisuje hrvatsku vilu (metafora hrvatske slobode) koja preko gusala ulijeva napaćenom hrvatskom narodu vjeru u bolji život i nacionalno oslobođenje.

Ivan Mažuranić izgleda najbolje sagledava ulogu hrvatskih gusala kad kaže: >> s prodorom tuđinskog osvajača »izgiboše mirovne sa tambura strune« i nastade junačko vrijeme otpora, na kraju kojega obnovljenu slobodu i u bitkama osnaženu samosvijest označuje »radostan« zvuk javor-gusala <<
(Mažuranić 1979: II, 63-67).

Ni ustaški poglavnik Ante Pavelić nije bio ravnodušan prema guslama. On stavlja gusle na istu razinu sa oružanom borbom. Na guslama, kaže Pavelić, "Hrvatski narod ima odguditi posmrtnu koračnicu tuđinskoj vlasti" jer one su, uz nož, revolver i pušku "zvona, koja će navjestiti osvit zore i USKRSNUĆE NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE" (vidi uredak "Ropstvo je dodijalo" : "Ustaša - Vjesnik Hrvatskih Revolucionara", veljača 1932).

I još neke guslarske sitnice: Ugledni francuski pisac Prosper Mérimée objavljuje 1827 god. djelo: "LA GUZLA" koje je nadahnuto hrvatskom dinaroidnom baštinom (Kačićem i Hasanaginicom). U djelu se, između ostalog, pojavljuje i priča o vampirima-vukodlacima u Vrgorcu.

Nadalje, koje je najstarije umjetničko (slikarsko) ostvarenje folklornog sadržaja među Hrvatima uopće. Ne, nije tamburica!!! Gusle, gusle...Riječ je o zadarskom slikaru talijanske narodnosti koji se zove Franjo (Francesco) Salghetti-Drioli (1811-1877)! On je godine 1840. naslikao kompoziciju guslara među seljacima.

Vratimo se opet na početni problem kojeg nam daje Manhattanite:

[i]>>...čega se sve neće sititi jugoslaveni. Najbolje da proglase i tamburicu, i svu glazbu koja ima slavensko-hrvatske (narodne) korijene, srpskom...<<[/i]

Za odgovor nudim uredak iz Večernjeg lista (rubrika "Spektar") od 9. siječnja 2000. Ovdje možemo pročitati tekst koji bi trebao šokirat svakog razboritog Hrvata. Naime, pjevačica Vesna Pezo tvrdi da su čelni ljudi hrvatske televizije ZABRANILI njen spot za pjesmu "Hajde zlato umiljato". Razlog? Spot je nepodoban jer je narodnjački. A što se to u spotu zapravo nalazilo? Pojavljuje se KUD Markuševac u narodnim nošnjama, a na CD-u se nalazi ganga i ladarice. Dakle, radi se isključivo o hrvatskim etnomotivima koji očito jako vrijeđaju
"prefinjenu" umjetničku senzibilnost određenih kvaziaristokrata.

Ukratko, više nisu samo gusle pod opsadom već zapravo i cijela hrvatska etno-glazba.

I što s ovim Marko Perković (Thompson) ima veze?
Puno! Njegova je glazba zapravo moderna rock varijanta guslara Mile Krajine ili Andrije Kačića Miošića. To je živi deseterac, čista i jasna poruka koja udara u samo srce hrvatskog puka. Pjesma "Moj Ivane" (nešto najljepše u hrvatskom rocku uopće!) zapravo je klasična narodna (guslarska) pjesma koju je, također, uz gusle ispjevao i hercegovački guslar Mile Bondža. A tek "Geni kameni", iako po kakvoći melodije zaostaje za prethodnom, ova je pjesma u svojoj poruci zapravo himna hrvatskim Dinaroidima, kamenu i svim svetim idealima hrvatskog čovjeka. A tek "Bojna Čavoglave" koja postaje simbolom Hrvatske revolucije!

Ukratko, Thompson je obnovitelj hrvatskog dinaroidnog ponosa. S njime se bude i Mijat Tomić i Andrijica Šimić i Veli Jože i sinjski alkari i hajduci i uskoci... Guslar Thompson je njihov harambaša!

IMOTA DINAROID [image]imota01_201833992.jpg[/image]

Politički dvoboj Imote Dinaroida sa jednim bosanskim muslimanom
02.14.04 (3:56 pm)   [edit]
[i]U rujnu 1998. godine (tada pod nadimkom Dinamo/Hajduk) imao sam zanimljivu politicku raspru sa jednim bosanskim muslimanom (Amarom) na Nasa se polemika pretezno odnosila na muslimansko-hrvatske veze sa posebnim naglaskom na Tudjmanovu politiku prema BiH. Evo najznacajnijih dijelova nase prepiske:[/i]


Zalosno je sto je doslo do sukoba Hrvata i muslimana. To nikome nije trebalo. Tko je kriv? Bosnjaci (i hrvatska oporba) tvrde da je HDZ politika Hrvata iz Zapadne Hercegovine najvise odgovorna za ovo dok opet Hercegovci tvrde da su Muslimani svemu krivi. Moje misljenje? Na zalost o ovome problemu nisam dobro informiran jer u to vrijeme nisam bio niti u Bosni niti u Hercegovini. Jedno je ipak jasno: do sukoba nije smjelo doci ne samo zbog dobrih odnosa izmedju Hrvata i Muslimana u proslosti vec i zbog ondasnjih prilika na terenu gdje su zapravo pravi agresori bili Srbi dok su i Muslimani i Hrvati bili zrtve. Sad odjednom, zrtve su se pocele medjusobno tuci. Dakle, to je bila potpuna glupost i sa vojno-sigurnosnog stajalista. Osim toga, taj je sukob dodatno pogorsao odnose izmedju Bosnjaka i Hrvata da ce trebati dosta vremena da se uspostavi povjerenje izmedju dva naroda. Ja sam ipak optimist. Bosna ce zivjeti bez obzira na krvave rane koje je


Dinamo/Hajduku, u pravu si sto se tice posljedica sukoba. Cetnici su na tome dobro kapitalizovali...
(...)Ne znam je li se pametno javljat, jer ste me HRVATI opasno razocarali. Osim jednog Dinamo/Hajduka (pametan momak), velika vecina vas su veliki primitivci, fasisti i soviniste. I ono sto je najporaznije-pa vi se time ponosite?! Dinamo/Hajduku, objasni mi, molim te, otkud ovolika patoloska mrznja prema Bosnjacima???? Mozda
izraz kulture pojedinaca ili... Kad sam iznio cinjenice o BH fudbalu, umjesto neke normalne polemike, koja se da ocekivat od fudbalskog foruma, dozivim izljeve primitivne mrznje prema svemu sto nije hrvatsko-katolicko. I vi mislite da ste Evropa a ne Balkan????


Pitas me "otkud ovolika patoloska mrznja prema Bosnjacima" od strane Hrvata. Ajmo o ovome popricati trezveno, bez visokih emocionalnih naboja. U pravu se pitas da li je to "izraz kulture pojedinaca" ili opce stanje u hrvatskom drustvu. Neces mi vjerovati, slicno pitanje
sam i sam sebi postavio kad sam prvi put "banuo" na ove stranice u mjesecu srpnju.

Tada je na ovim stranicama suvereno vladao Dzemo, osoba koja je postavljala poruke na stranice u razmaku svakih petnaestak minuta. I taj Dzemo, Bosnjak-musliman, najveci dio svog vremena provodio je
izljevajuci salve mrznje i prema Srbima i prema Hrvatima. Ali najvise po Hrvatima! I ja sam se eto tada pitao da li je to izraz kulture pojedinaca ili odraz stanja misljenja sredine kojoj pripada. Da bi se dotakli ovoga pitanja moramo malo progovoriti o internetu kao mediju.

Vjerujem, naime, da internet NE MOZE biti pouzdan pokazatelj stanja i prilika niti jednog anonimnog foruma, a da o vecoj sredini ili narodu i ne govorim. Dakle, internet u globalu, navlastito ovakav anoniman
forum gdje su moguce kojekakve manipulacije i predstavljanja pod raznim imenima, on najprije utjece na sirove EMOCIJE, a onda na RAZUM. Emocije se ovdje poistovjecuju sa zestokim, ratnickim rjecnikom gdje
prevladavaju uvrede, prijetnje, ponizavanje, psovke itd. Razum, na drugu ruku, suprotnost je svemu ovome. Tu prevladavaju hladna, trezvena razmisljanja, rjecnik je pomirujuci, paznja je usmjerena na objasnjenje stvari, a ne na nasilno nametanje svojih pogleda.

Na ovim web-stranicama razuma je malo zato sto ovaj anonimni forum dopusta ljudima da se ponasaju onako kako se inace ne bi ponasali u normalnim okolnostima. To na kraju krajeva i nije velika tragedija jer konacno imamo po prvi put u povjesti ljudskoga roda uistinu
demokratski medij. Cenzura ne postoji, a samocenzura je svedena na minimum. Svi korisnici medija imaju isti tretman. Drugim rijecima necija dob, obrazovanje, spol i drustveni status su nebitni. Ukratko, internet ima dobrih i losih strana.

A sto se tice ovog foruma, koji dopusta anonimne poruke, on po svojoj prirodi, kako sam vec rekao, favorizira SIROVE EMOCIJE na stetu RAZUMA. Ali, vjeruj mi, razum nije nemocan u ovoj igri. Ako se cesto i
pravovremeno koristi, moguce je da na kraju postane i pobjednikom. To sam se donekle uvjerio i u slucaju sa Dzemom. U pocetku sam vjerovao da je ta osoba nepopravljiv slucaj. Moje prvo obracanje njemu (na
kulturan nacin, naravno), nije urodilo nikakvim plodom. Ili me je potpuno ignorirao ili me je docikao sa zucnim uvredama. Medjutim, ja nisam prestajao. I malo pomalo - sto se dogodilo? Dzemo je na kraju
prihvatio do odredjene mjere razuman dijalog cak se u njegovu glasu osjetila i doza isprike. Eto koliko je jaka moc RAZUMA!

Ukratko, ne bih se bas slozio da je sve ovo sto citamo na internetu i neka "patoloska mrznja prema Bosnjacima" kako kazes. Prije bih rekao da je to reakcija na neke prijasnje uvrede koje su se bacale na Hrvate od strane nekih Bosnjaka. Nadalje, ne postoje samo hrvatsko-bosnjacka prepucavanja preko interneta, postoje kako vidis i hrvatsko-hrvatske uvrede koje ponekad prelaze i sve granice dozvoljenog.

(...) Dakle, primitivizma je na pretek a zdrava razuma premalo. Na svima nama je da sirimo razum i da budemo prijatelji. Sanjanje o nekakvom bratstvu-jedinstvu i povratku na staro je neprihvatljivo za
Hrvate. Mislim da i Srbi i Bosnjaci dijele ovo misljenje. Rijec "bratstvo" medju narodima je lijepa sama po sebi. Ali nas povijest uci da su tu rijec demagozi zlorabili do besmisla. Sjecamo se panslavenske ideje, o bratstvu svih slavenskih naroda, u koju su neki hrvatski
intelektualci-sanjari slijepo vjerovali. I sto su na kraju dobili? Dobili su hrvatsko-srpsko-bosnjacka klanja nevidjenih razmjera. Posljedice koje cemo jos dugo osjecati.

Dakle, nitko ozbiljan na svijetu ne vjeruje u rijec "bratstvo izmedju dva naroda". U danasnjoj politici vlada nacelo interesa a ne bratstva. Bratstvo sa Srbima dozivjelo je svoj potpuni poraz. Bratstvo s muslimanima (onaj romanticarski pojam bratstva) dozivjelo je svoj
poraz takodjer.

Hrvatsko vodstvo na celu s Tudjmanom shvatilo je pogresnost svih iluzija prema bratstvu sa susjedima. Umjestvo "bratstva" uslijedila je uskogrudna politika hrvatskih drzavnih interesa. I ovo je bas onaj kljucni kamen spoticanja u hrvatsko-bosnjackim odnosima. I dok su Hrvati odbacili "bratstvo" u korist uskih nacionalno-politickih ciljeva, Bosnjaci-muslimani su jos uvjek bili zaneseni tom romanticarskom odrednicom bratstva. U ovom kontekstu moramo shvatiti
Izetbegoviceve rijeci iz 1991. godine dok je u Hrvatskoj bjesnio rat a u Bosni je jos bio prividni mir. Izetbegovic je pred stranim novinarima izjavio da ukoliko Bosna bude napadnuta da on ocekuje izravnu pomoc turske "brace" u korist muslimana. On je eto i tada
vjerovao u islamsku "bracu" dok je Tudjmana stavljao u istu razinu s Milosevicem.

Sto je ponukalo Izetbegovica da se tako distancira od Hrvata - ne znam. Mozda je i on bio pogodjen uskim, nacionalno-politickim odrednicama Tudjmanove politike koja je samo poznavala interes a nikako "bratsku" ljubav, pa se zbog toga okrenio islamskoj "braci". Od
Hrvata se trazilo ono sto je opet bilo jedno romanticarsko poimanje Bosne koje je zacrtano djelima Ante Starcevica te se promoviralo medju pravasima te donekle i ostvarilo u drugom svjetskom ratu, tj. Hrvatska
do Drine. Tudjmanova politika je odbacila i takvo "bratstvo" smatrajuci ga nekorisnim za hrvatske nacionalne interese. Prema tome, u ovome je bit sukoba Hrvata i Bosnjaka!

Dakle, Hrvati su se po prvi put usmjerili sami na sebe ne zanoseci se vise nikakvim iluzijama o nekakvom bratstvu medju susjedima. Umjesto romanticarskog i cesto puta laznog bratstva, prihvaceno je ono sto je
svojstveno gotovo svim europskim narodima a to je prijateljstvo na medjusobnom uvazavanju.

Ako pazljivo pratimo islamske zemlje, na primjer, rijec "bratstvo" medju muslimanima je u sirokoj uporabi. A sto vidimo? Vidimo rat i krvopolice: Irak-Iran, Afganistan-Iran, gradjanski rat u Alziru.... Po mome misljenju Tudjman nije pogrijesio sto se usmjerio iskljucivo samo na hrvatske nacionalne interese. Ono sto mu ja zamjeran je njegov pomalo arogantan odnos prema Bosnjacima u izjavama tipa: "Samo preko
Hrvata Bosnjaci mogu uci u krug razvijenih europskih naroda."


Slazem se da je stetno imati veze koje je zamisljao Ante Starcevic, ali ja veze koje bi bile modificirane prema danasljnim okolnostima i interesima dviju suverenih drzava-Hr i BH. Nadalje, isuvise protezes tezu o Tudjmanu i HDZ-u kao skupu ljudi koji povlace pametne
strategijske poteze.....Procitaj samo sta kazu bivsi vodeci ljudi tog HDZ-a, koji su se zbog Tudjmanove politike prema BiH-odrekli svog clanstva (Stipe Mesic, Manolic i drugih). Pa i mnogi vasi intelektualci su digli glas protiv HDZ-ovske politike prema Bosni---Ivan Supek, Predrag Matvejevic......I ne samo oni; I Amerika i
Evropa su cak i prijetili Tudjmanu da mora prestati sa planovima o podjeli Bosne...Nije valjda da ti za sve ovo nisi znao, jer bi to bilo nemoguce.......Nije valjda da ste i vi (kao i cetnici), poceli sa onim "ceo Svet se urotio protiv nas bez razloga". Kontas, razlog je, u
hrvatskom slucaju, zelja Tudjmanova da dijeli tudju babovinu...E to ne moze i zbog toga su se HVO i ABiH i tukli...

Drugo, pises da Alija nije htio pomoci Hrvatskoj '91 i da je prizivao pomoc islamskih zemalja....Moram te i tu ispraviti. Nije mi jasno kako vi Hrvati kod toga plitko i usko razmisljate. Pokusaj uci u srz tog Alijinog poteza; a to je 1) BiH je bila krcata JNA i dobrovoljcima iz
Srbije. Ne zaboravi da je BiH bila skladiste ogromne kolicine naoruzanja i vojske koja je pohodila na Hrvatsku. Korpusi i korpusi, a mi nismo onda imali nista.... Svaki pokusaj tadasnjeg TO i MUP-a BiH
da otvoreno podrze Hrvatsku bio bi ugusen u krvi i o Bosni bi danas govorili samo historicari... 2) da smo se i digli protiv JNA tada, cak i sa mocnim oruzjem, cijeli svijet bi rekao da je to unutrasnja stvar Jugoslavije (ne zaboravi da ste '91 bili samo vi priznati dok je BiH
bili u fazi "tranzicije"--izmedu statusa republike u Ju i izbora koji su nas trebali pretvoriti u samostalnu zemlju). Pa evo ti, pogledaj Kosovo. Njih razbijaju vec 10 godina a niko nista...Zasto?? Pa jer Evropa kaze "Kosovo je u sastavu Srbije, pa kao takvo ne zasluzuje zaseban tretman". Znaci, nas bi Srbija poklopila kao Kosovo, Evropa ne bi prstom maknula i mi bi preko noci nestali........3) Alija je, takodjer, u tajnosti kupovao oruzje (onaj fazon--pricaj o miru a spremaj se za rat). Ne budimo naivni. Kako su se Sarajevo i drugi
dijelovi BiH odbranili da nije bilo oruzja? Ilegalno je stvorena Patriotska Liga i Zelene Beretke, koje ce kasnije postati okosnica ABiH.......Znaci mi smo imali puno razloga zasto nismo Hrvatsku OTVORENO podrzali...Ali zato je MASA dobrovoljaca iz BiH ilegalno
prelazila granicu i pristupala ZNG, HOS itd..To se ne smije zaboraviti. Evo care, izlapio sam. Ti odgovori pa cemo nastavit...


Da li je Tudjman pravio pametne strateske poteze u vezi BiH? Svaki pametan politicar gledat ce najprije vlastite interese svoga naroda. Posto su Hrvati BiH dio zajednickog korpusa hrvatskog naroda, onda je Tudjman bio prisiljen da kreira politiku koja bi zadovoljila
sto je moguce veci dio tog naroda. On je zacjelo, kao svaki lukav politicar, razvio nekoliko mogucih varijanti za rjesavanje BiH problema. Vjerujem da je u njegovoj glavi bilo i misljenja o podjeli BiH po nacelu Srbima jedan dio, Hrvatima drugi, a Bosnjacima sto ostane. Za razliku od Milosevica koji je iskljucivo naglasavao ovu
varijantu, (dok druge nisu ni postojale!), za Tudjmana je ovo bila jedna, ali ne prioritetna verzija dogadjaja.

Podjela BiH, po Tudjmanovoj logici, mogla bi doci samo u slucaju nijemog pristanka medjunarodne zajednice i bez veceg otpora Bosnjaka. Buduci se to nije dogodilo, Tudjman je primjenio drugu varijantu, tj. formiranje Herceg-Bosne. I da budemo nacistu: Hrvatska je bila
prva koja je priznala BiH kao drzavu. Ovo nam opet kaze da jeste, mozda je u jednom dijelu njegove glave i bila misao o podjeli BiH, ali ta se misao nikada nije otvoreno iskristalizirala kao sto je bio slucaj kod Srba.

Problem sa zajednicom Herceg-Bosna (koja usput receno, nikada nije sluzbeno nijekala BiH drzavu) bio je u tome sto joj granice nisu bile definirane. Istina je, kako si rekao, da su istaknuti intelektualci i oporbeni celnici snazno digli svoj glas protiv Tudjmanove politike
prema BiH. Zalagali su se za jedinstvenu i nedjeljivu BiH. Ovo lijepo zvuci. Ali je pitanje da li bi takva BiH osigurala opstanak hrvatskog naroda.

Vecinski dio hrvatskog pucanstva u BiH zelio je neku vrstu autonomije, a neki su bili skloni i otcjepljenju (Hercegovci). Tudjmanova politika bazirala se upravo na toj njihovoj zelji za autonomijom. Medjutim, hrvatski oporbenjaci protivili su se tome sto je doprinijelo da HDZ i dalje ostane najpopularnijom strankom medju BiH Hrvatima.

Dakle, hrvatski oporbenjaci su ostali posljednji iluzionari i sanjari koji su i dalje govorili o nekakvom bratstvu Hrvata i Muslimana. Odbacili su lazno hrvatsko-srpsko bratstvo da bi ga nadomjestili nekakvim slicnim hrvatsko-bosnjackim bratstvom.

Kako sam rekao ranije, bratstvo izmedju dva naroda je prevladana kategorija u modernoj Europi. Umjesto toga nudi se prijateljstvo na uzajamnom povjerenju. Drugim rijecima, mozemo malo popricati, mozemo biti prijatelji, mozemo pomoci jedan drugome u nevolji, ali se tocno
zna koje je moja kuca i koje je tvoja kuca. Jeste, ovakva politika je sebicna, usko nacionalno orjentirana, ali tako funkcionira danasnja politika. Tudjman je to dobro shvatio dok oporbenjaci nisu.

Osim toga, Bosnjaci se uglavnom nisu smatrali Hrvatima. Da jesu, onda bi vjerujem i Tudjman prihvatio pravasku ideju o jedinstvenosti Bosne i Hrvatske, a manji bi bio i otpor BiH Hrvata tome. Dakle, posto su se
Bosnjaci smatrali samostalnima, onda je iluzorno ocekivati od Hrvatske vojske da posalje svoje trupe u deblokadu Gorazda, na primjer. Nadalje, u pravu si kad istices razloge zbog kojih Alija nije bio u stanju izravno pomoci Hrvatskoj '91. godine. To isto bi ucinio i Tudjman
da je bio u slicnom polozaju. I Slovenija se ljutila na
Tudjmana sto se nije izravno umjesao u rat dok je bila napadnuta. Dakle, i ovdje je "bratstvo" puklo. Zato je licemjerno optuzivati jednu stranu da nam nije dovoljno pomogla, kad zapravo to i nije mogla, a zaboraviti svoj vlastiti grijeh kao u slucaju Slovenaca.


Dinamo/Hajduku, ne znam kako odgovoriti na ovo zadnje...Ili si ti glup (a vjerujem da nisi) ili si namjerno bezobrazan...Kako se inace mogu tumaciti tvoje nebuloze o pametnom Tudjmanu i Bosnjacima koji su
"zapravo Hrvati"!? Negdje u pocetku pises "Da li je Tudjman pravio pametne strateske poteze u BiH....." Jako pametne, ma genijalne. Dao je saci zapadno-hercegovackog jada bukvalno SVE, a potpuno osiromasio
Hrvate srednje i sjeverne Bosne.

Ne zaboravi da je upravo srednja Bosna (sa svojim legendarnim FRANJEVCIMA--koji su vijekovima cuvali i njegovali BOSANSKI duh u svojim manastirima) duhovno, historijsko, politcko...sredista Hrvata
(ustvari, jedino bi bilo pravo reci bosanskih katolika, jer Hrvati zive SAMO u Hrvatskoj...Jesi li ikada cuo za americkog Francuza ili japanskog Amerikanca? Ja nisam). Uostalom, nece Franju i Stjepana iz
Travnika bolje primiti Hrvati iz Hrvatske od njihovih stogodisnjih komsija Bosnjaka i Srba (onih postenih, naravno).

Sta je to sto vas iz Hrvatske uopste veze sa bosanskim katolicima? Evo sta - ista vjera katolicanstvo I NISTA vise. Ni historija, ni jezik, ni obicaji (procitaj neutralne knige koje se bave problematikom razlicitih vjera u Bosni....). Zato prestanite tim jadnim ljudima soliti pamet o Hrvatskoj. Ako nastavite sa propagandom svi ce iseliti u Hrvatsku, a vi cete ekonomski propast. Uostalom, ko bi ih primio? Niste li puni svojih problema?!

Na svome ognjistu, u svojoj Bosni sa svojim drugim Bosancima je jedino rjesenje. Pa nije valjda meni-Bosnjaku blizi Muhammed iz Irana od Stipe i Marka iz Sarajeva? Sve drugo ti je, haveru moj, prodavanje
historijskih mitova i magle (sjeti se Milosevica na Kosovu Polju i mitomanskih lazi o "svi Srbi u jednu drzavu") Drugo, koliko je Tudjman i HDZ pametan , govori i to sto je Dalmacija potpuno osiromasila zbog
"meke" granice Hrvatske sa BiH, koju odlicno koriste "skutori" iz zapadne Hercegovina za plasiranje voje "kriminalno"jeftine robe na hr. trziste, time deplasirajuci VASE vlastite proizvode..Zaista vrlo

Nadalje, Hrvatska u svijetu ne uziva ugled kao one davne '93 i '94...To vam je posljedica diktature bivseg komuniste koji proganja sve sto je komunisticko (?!). Slobodu stampe i izjednacavanje krivice ustasa i partizana da i ne pominjem. Mogao bih tu nabrajati do zore, ali mislim da je dovoljno za onog koji hoce i trazi istinu...

Dalje, ti pises (u kontekstu Tudjmanove opsesije diobom Bosne)- "svaki pametan politicar gledat ce najprije vlastite interese svog naroda".

Dobro, to je logicno. ALI, interesi nekog naroda (u ovom slucaju hrvatskog, mada ja vise mislim HDZ-ovski) koji se ostvaruju unistavanjem jedine nam domovine Bosne, njenih stanovnika, materijalnih dobara se zove i AGRESIJA. Svaka vama cast na primanju izbjeglica, zaista. Ali ima tu i negativnih stvari, napretek.

Uostalom, odakle nekom iz Hrvatske pravo da se mjesa u nase stvari? E sad zamisli ovaj presedan. 1% muslimana u Hrvatskoj trazi od hrvatske vlade oko 1-2% teritorije, jer eto, oni hoce da osiguraju svoj
nacionalni interes i moguce pripajanje matici Bosni! Vi bi sigurno uzvratili "ma goni nam se ispred ociju". Uostalom, rat se u Hrvatskoj i vodio jer su vam ondasnji Srbi trazili autonomiju. Pa sto im je onda niste dali kad vec mislite da bosanci katolici u Bosni trebaju da
imaju tu istu samostalnost? E to je, jarane moj, podlo i pokvareno. E zato smo se mi tukli protiv HVO-a u Hercegovini; iz istih onih razloga zasto i vi (opravdano) protiv cetnika u Baranji, Kninu...Znas, to je dvolicnost koja vam se kasnije moze skupo od glavu odbit, ali neka...

Dalje pises "Herceg-Bosna nikad nije sluzbeno nijekala BiH drzavu"..Molim, o cemu mi ovo?! Drzava u drzavi sa svim obiljezjima Hrvatske i ne negira nam suverenost??? Price za malu djecu. U Herceg-Bosni se ne koristi BiH dinar, ne priznaju BiH obiljezja,
protjeruju Bosnjaci, slavi se "majka Hrvatska", hrvatska vlada IZDRZAVA HVO (plate, oruzje)., lokalni politicari fakticki stanuju u Hrvatskoj i pjevaju hrvatsku himnu....Ma molim te zasto pises ocite
nebulaze. Pa cijeli svijet vas na to upozorava...

Dalje ti pises "Bosnjaci se uglavnom nisu smatrali Hrvatima. Da jesu..." O cemu ti ovo?! Da li mi Bosnjaci uvijek moramo trpjeti to uvredljivo negiranje nase nacije i utapanje u Hrvatsku? Eto, samo time
si odgovorio na ZASTO je bilo rata izmedju nas i vas. Kao sto rekoh i prije, nadji BILO KAKVU neutralnu knjigu o historiji i religijama na podrucju ex Jugoslavije pa ces vidjeti da mi Bosnjaci, kao ni drugi Bosanci, NIKAD nismo bili u Hrvatskoj ni bili Hrvati.

Ako volis istinu, eto ti je..I ja sam prije govorio o saradnji izmedju Hrvata i Bosnjaka, a ne o utopljavanju jednih u druge i obratno...Znas, niko nije trazio da se HV bori za Gorazde, to su apsurdi...Mi smo samo trazili da nam se propusta oruzje koje je mnogo puta zavrsavalo u rukama hercegovackog HVO-a...

Eto, na kraju, da li sad vidis i razumijes zasto su neki Bosnjaci u Bosni postali radikalni?....Kad te i istocni i zapadni susjed pokusavaju raskomadat i pripojit, negiraju ti naciju i historiju...sta covjeku preostaje? Da vas moli da nas razumijete ili sta??? Znas, u Bosni (narocito u Sarajevu) se zivilo pravo. Mi Bosnjaci, iako
islamske vjeroispovjesti, nikad nismo bili striktni muslimani, nikad..Ali, kad te svi pocnu negirat, zajebavat, ti se moras promijeniti...


Najprije bih ti cestitao na odmjerenom tonu tvoje posljednje poruke. Tu ti dajem najvisu ocjenu, a sto se tice sadrzaja - tu dosta ima stvari u kojima se razmimoilazimo. Recenica koja mi se najvise dopala
je ova: "Pa nije valjda meni-Bosnjaku blizi Muhammed iz Irana od Stipe i Marka iz Sarajeva." Vjerujem da si iskren kad ovo kazes. Ali koliko Bosnjaka dijeli takvo misljenje?! Tvrda jezgra SDA je poprilicno odbojna prema Hrvatima ma gdje oni bili u BiH. Cinjenica je da se radi o stranci na vlasti sto znaci da je njihovo misljenje zapravo misljenje vecinskog dijela Bosnjaka. Mozda ti i vise volis Stipu i Marka iz Sarajeva nego Muhammeda iz Irana, ali opet netko iz tvog okruzenja salje tog Muhammeda da ubije Stipu i Marka u sredisnjoj
Bosni. Sjecas se mudzahedina i njihovih domacih pomagaca. Ne bi oni mogli djelovati u Bosni bez znanja sredisnje vlasti u Bosni. Takvi ili slicni ljudi i sada djeluju u Bosni (tu su se ozenili i skucili!) te promoviraju svoju talibansku verziju islama. Takvima nije briga ni za
Stipom ni za Markom, da budemo jasni.

Nadalje, vidim da i ti pogresno shvacas opravdanu zelju jednog naroda za autonomijom kao neku vrstu razbijanja drzave. Tebi svakako centralisticka Bosna najvise odgovara. Nikakvo cudo. Pripadas vecinskom narodu, a vecinski narod - povijest nam je pokazala - ne
trpi nikakvu autonomiju. Pojam autonomije je star koliko je star i ljudski rod (pocinje zapravo od Adama i Eve). Nedemokratski i totalitarni rezimi u proslosti odgovarali su oruzjem na svaki zahtjev na autonomiju. I Skoti su, na primjer, zeljeli autonomiju. A Englezi -
zna se!? Poslase vojsku - i nesta skotske autonomije.

Danas kad ulazimo u 21. stoljece, ovakva se praksa rijetko primjenjuje u demokratskim sistemima. Autonomija nije vise sinonim za razbijanje drzave. Tako je to u rezimima s razvijenom demokratskom tradicijom.
Medjutim, na Balkanu nista nova. Autonomija se i dalje shvaca kao sto se shvacala u srednjem vijeku. I doista, ako su bosanski katolici toliko obljubljeni od strane Bosnjaka, kako tvrdis, zasto im se ne da pravo na vlastitu autonomiju. To pravo imaju zbog svoje posebnosti i zbog toga sto su jedan od tri konstitutivna naroda u BiH (njihova usporedba s Bosnjacima u Hrvatskoj je deplasirana jer hrvatski Bosnjaci nisu
konstitutivan narod).

Nadalje, smatras da bosanski katolici nisu Hrvati, vec upravo to - "bosanski katolici". Nije li ovo ista nacisticka teza koju je Ante Pavelic (osoba koju, kako vidim, nimalo ne cijenis) primjenjivao prema Srbima u Hrvatskoj za vrijeme NDH? I on je tvrdio da u Hrvatskoj ne postoje Srbi vec samo hrvatski pravoslavci. Ne znaci li to da je sluzbena Izetbegoviceva politika (kojoj ocigledno i sam pripadas) negiranjem nacionle samosvojnosti bosanskih Hrvata - zasla u iste
nacisticke vode?

I zapamti ovo: nije bitno sto ja mislim o jednome narodu. Bitno je ono sto taj narod misli o samome sebi. Ako taj narod hoce da se zove HRVATSKI onda su uzaludne sve povjesne knjige koje bi dokazale drugacije. Isto tako, ako Bosnjaci ne zele nazivati sebe Hrvatima - to je njihovo pravo i to pravo treba postivati. Usput receno, samo je hrvatska desnica razvijala ovu teoriju (pripadnosti Bosnjaka hrvatskom tijelu) dok su politicari okupljeni oko hrvatskog centra (S. Radic i
Tudjman, na primjer) kao i hrvatska ljevica sa Titom na celu (koji je zapravo i stvorio mislimansku naciju Ustavom iz 1974.) negirali ovu teoriju.

Nadalje, da li sam cuo za americkog Francuza ili japanskog Amerikanca? Da, puno puta sam cuo ovakve termine. Procitaj bilo koje novine u SAD pa ce ti biti sve jasno. Tamo mozes citati: Afro Americans, Italian
Americans, Croatian Americans... Dakle, ovaj dvojni karakter americkih gradjana nikome ne smeta. Prema tome i naziv "bosanski Hrvat" nikome ne bi trebao smetati.

I na kraju, opet pogresno tvrdis da se rat u Hrvatskoj vodio zbog toga sto su hrvatski Srbi trazili autonomiju. Ne! Hrvatski Srbi NISU trazili autonomiju vec iskljucivo OTCJEPLJENJE od Hrvatske i pripajanje Srbiji! Cak je to bilo i ozakonjeno u njihovoj Krajini.


Stvar je u tome sto ti ili veze nemas s historijom ili namjerno iskrivljujes cinjenice. Ali to radis na simptomatican nacin. Vecinu mojih pitanja i argumenata lukavo zaobilazis, koristeci kontra-napad kao najbolju odbranu. Ali, nista ti meni konkretno ne odgovori care.
Ipak, ja tebi hocu: Tvrdis da je nama Tito 1974. dao naciju?! To je jedna od najgorih gluposti koju covjek moze procitati...Znas, Tito je '74 samo potvrdio ono sto je postojalo stotinama godina, a sto nacionalisti iz Beograda i Zagreba nisu htjeli priznati. Dakle, Tito
je samo osigurao i potvrdio naciju...

Drugo, Heceg-Bosna nece stupanj autonomije vec totalnu samostalnost i prikljucenje Hrvatskoj. Ako to opravdas, izvoli se zauzeti da i 1% muslimana u Hrvatskoj dobije svoj komad zemlje (jer autonomija, kako to ti lijepo navodis, je samo izraz ocuvanja identiteta te nacionalne manjine). Takodjer bi se trebao zaloziti i za hrvatske pravoslavce (Srbe) - prvo da se vrate u Knin, Baranju...a onda i da dobiju tu, jel,
samostalnost i autonomiju. Vidis, svako normalan i posten ce uvidjeti da se ovdje radi o petljaniji i historijskim nebulozama...

Znaci, hrvatske pravoslavce ste najurili (htjeli su autonomiju) a u Bosni se zalazete za istu takvu autonomiju (bolje reci potpunu nezavisnost) vasih "skutora". Ne upita ti da li iko drugi osim te bagre
zeli samostalnost. Nema veze, odgovorit cu ti ja, posto zivim s tim ljudima (za razliku od tebe). Ne, oni zele ravnopravnost i NORMALAN zivot, bez nacionalnog sranja. Hoce hljeb, koji nikad dobit nece prepucavajuci se o glupostima.

Navest cu ti sta je izjavio Fra Branko Karlic, bosansko katolicki svecenik u Kaknju (SB 08.05.98)-- [i]"Za mene kao katolickog svecenika, rodenog u Bosni, postoji samo jedna preokupacija, a to je da zivim u svojoj jedinoj domovini BiH. Ja ne mogu imati neku drugu, kao rezervu. Rezervna se jedino moze imati guma u autu, pa ako ti se desi na putu da ti pukne, mozes je promijeniti. Duznost je svakog normalnog covjeka
da ljubi, voli i izgraduje svoju domovinu. A ako ja razmisljam o rezervnoj domovini, onda govorimo o fikciji, to je nesto sto postoji u masti i sto je prilicno maglovito. Ako se ja zanosim time da mi glava
bude u Zagrebu a zadnji kraj u Bosni, sta ja onda ovdje imam da trazim?!! HDZ sebi pripisuje mesijansku ulogu da oslobodi Hrvate. Od cega? Pa, od njihovih imanja, kuca, rodbinskih veza, grobova, svetista, crkava. Ovo je za nas ovdje sveta zemlja."[/i]

Sto se tice skutorske samostalnosti i pripajanja Hrvatskoj-- to ne moze i to vam nikad poc za rukom nece....Budi siguran. Sto se tice mudzahedina (negativnih pojava u dotada zdravom tkivu ABiH), oni su
kod nas odigrali minornu ulogu. Ali oni, pored svih njihovih mnogobrojnih nedostataka, nisu imali konc logore za Bosnjake (kao HVO u zapadnoj Hercegovini), nisu palili crkve i samostane (kao HVO gdje god bi se zatekao) i tako dalje. Znas, haveru, sve se ovo da lako

Dalje, sad je ispalo da je Alija za sve kriv. Nije da ja njega odobravam, ali ja te pozivam da obidjes Sarajevo, Zenicu, Tuzlu i da se licno uvjeris da sve crkve, samostani, katedrale stoje gdje su i nekad bile. A ti provjeri sta je sa dzamijama u zapadnoj Hercegovini.
Ko da nikad tu nisu ni bile, sve sravljeno sa zemljom. Ali, uostalom, sta ja imam tebi da se pravdam. Ti nisi odgovorio na mnoga moja pitanja, sumnje i argumente. Za tvog "genija" Tudjmana i njegovu politiku, bosanske (u pravom smislu rjeci) FRANJEVCE - koji se zalazu za
jedinstvenu BiH i masu drugih stvari. Sto se tice bosanskih katolika, tu zaista znas jako malo. Kao sto napisah i prije ovoga, oni nista sem iste vjere sa hrvatskim Hrvatima nemaju. Molim te, ako ovo osporavas, dokazi to argumentima ubuduce. Previse je prodavanja magle....


Stekao si dojam da vecina Hrvata u Hrvatskoj (ukljucujuci i mene) zagovara teznju razbijanja BiH. Pogreska, prijatelju, velika pogreska! Vecina nas Hrvata zalaze se SAMO za odredjenu AUTONOMIJU Hrvata u BiH
a nikako za otcjepljenje jednog dijela BiH (u ovom slucaju Herceg-Bosne) te njegovo pripajanje Hrvatskoj. Ovako nesto i samo pomisliti ravno je ludosti.

Ja bih bio veliki nitkov kad bih tvrdio recimo da se hrvatski Srbi ne smiju otcijepiti od Hrvatske a u isto vrijeme zagovarati otcjepljenje Herceg-Bosne te njezino pripajanje Hrvatskoj. Ovakva je politika imperijalisticka, ona je svojstvena Srbima, a ne Hrvatima. Zato je
pogresno od vas Bosnjaka da svaki prijedlog za
odredjenom autonomijom Hrvata u BiH od strane Tudjmana proglasavati razbijanjem BiH. Takva vasa politika pokazala se ne samo uskogrudnom i kontraproduktivnom vec takodjer i nedemokratskom.

A sto se tice hrvatskih Srba, oni nikada nisu zeljeli autonomiju. Dapace, autonomija je njima stalno nudjena tijekom Domovinskog rata od strane HDZ, ali Srbi nisu za takvo sto htjeli ni cuti. Nudjen im je i "Plan Z-4" po kojem su trebali dobiti ne samo vlastito skolstvo,
zdravstvo, kulturu, industriju, poreze vec i vlastite policijske snage i novac. Drugim rijecima, ponudjen im je najvisi stupanj autonomije u suvremenom svijetu - ali su i to Srbi odbili. Umjesto toga su OZAKONILI svoje PRIPAJANJE matici Srbiji.

Nadalje, izjava Fra Branka Karlica je ispravna. I ja da sam na njegovu mjestu - tako bih isto rekao. A sto se tice Tita i Ustava iz '74. godine slazem se s tobom da je Tito samo potvrdio ono sto je postojalo stotinama godina. Ali, gle cuda, ipak se radilo o Hrvatu koji je to
uradio. A mogli su to isto uraditi i Franjo Josip i cijela plejada srpskih kraljeva i vodja prije 2. svj. rata. Ali, eto, to ipak nisu napravili. Je li slucajnost da su Hrvati-ustase napravili ne samo najljepsu dzamiju u Zagrebu u 2. svj. ratu vec su to ucinili i Hrvati komunisti u poslijeratnom razdoblju. Opet slucajnost! Ta se
"slucajnost" nije dogodila recimo u Beogradu ili nekim drugim centrima bivsih YU republika.

Nadalje, jako si osjetljiv kad netko negira bosnjacki nacionalni identitet, a u isto vrijeme negiras nacionalnu samosvojnost B-H Hrvata. Nije li to licemjerje? Ako BiH katolik hoce da bude Hrvat - onda koji nam veci argument treba u vezi ovoga?! Nekakve povijesne
knjige? Glupost!

I na kraju, slazem se s tobom da su odredjeni dijelovi HVO u BiH (navlastito Hercegovci) djelovali previse ekstremno te da je bilo dosta "prljavog rublja" kojeg se nastojalo sakriti. Ali u isto vrijeme postojala je i druga struja (dosta snazna!) koja je ostro osudila takva ponasanja. I evo, moj Amare, dosao sam do kraja. I na kraju zapamti: [u]ogromna vecina Hrvata je za jedinstvenu B-H. Ali isto tako, ogromna vecina Hrvata zalazese za odredjenji stupanj autonomije za Hrvate u BiH. Kantonalno uredjenje predstavlja do sada najvisi stupanj autonomije za te ljude, ali su Hrvati opet pomalo nezadovoljni zbog toga sto su agresori (Srbi) dobili Republiku dok su Hrvati i dalje razbacani po raznim kantonima. Federacija Hrvata i Bosnjaka je dobra stvar ukoliko se postuje demokracija i duh Daytona. [/u]

[i]Za Hrvatski guslar priredio: IMOTA DINAROID[/i]

02.14.04 (2:57 pm)   [edit]
[i](Neo)aristokratizam (malo)građanskih kočijaša-kosmopolita [/i]

Piše: Imota Dinaroid
23. travnja 2000.

Nevjerojatno je koliko se zgodnog humora može napisati na račun današnjih hrvatskih malograđana i snobova. I svi su oni, manje-više, mesićevski ljevičari upregnuti u "napredne" europske kočije. Poglavito mi se "sviđa" kad počmu miješati malo hrvatski i engleski u svome razgovoru da bi impresionirali "neuku" okolinu. Tako su nekada radili i oholi aristokrati koji bi se uvijek hvatali latinskog jezika da bi ponizili seljake oko sebe. Uglavnom je gluposti napretek.

Ovdje se, dakle, radi o malim dušama koji žive u 21. stoljeću a zapravo su mentalitetom dva stoljeća unazad. Dakle, u njihovim glavama još uvijek postoji opreka SELO-GRAD, SJEVER-JUG, INTELEKTUALAC-PUČANIN...Selo je uvijek primitivno, a narodna kultura i običaji su isključivo predmet poruge. Tu je također i ona davna opreka između uljudbenog Zagreba i divljaka sa Juga. Ova opreka potječe od turskih vremena kad su Turci uglavnm prijetili sa juga. Sada su Turke zamijenili kamenjari, navlastito Hercegovci.

I na kraju, tu je također i neizbježna opreka između "prepametnog, uljudbenog i europski opredjeljenog intelektualca" (ljevičara Vesne Pusić, Stipe Mesića i Ivice Račana) na jednoj strani i neukog pučanina - radnika i seljaka koji pristaje uz HDZ i plemenite vrijednosti Domovinskog rata na drugoj strani. Nadalje, isključiva uloga takvih "intelektualca" (u njihovom sirotinjskom mozgu) jeste da PREODGAJA i stalno DRŽI LEKCIJE neukom i primitivnom seljaku ili radniku. Ovakva ili slična shvaćanje su, na žalost, postala sastavnim dijelom vladajuće kulture u današnjoj Mesićevoj "škorpionskoj" Hrvatskoj.

Navešću jedan primjer za ilustraciju: Večernji list (rubrika "Spektar") od 9. siječnja 2000. Ovdje možemo pročitati tekst koji bi trebao šokirat svakog razboritog Hrvata. Naime, pjevačica Vesna Pezo tvrdi da su čelni ljudi hrvatske televizije ZABRANILI njen spot za pjesmu "Hajde zlato umiljato". Razlog? Spot je nepodoban jer je narodnjački. A što se to u spotu zapravo nalazi? Pojavljuje se KUD Markuševac u narodnim nošnjama, a na CD-u se nalazi ganga i ladarice. Dakle, radi se isključivo o hrvatskim etnomotivima koji očito jako vrijeđaju "prefinjenu" umjetničku senzibilnost određenih kvaziaristokrata. I što reći na ovo? Nemam riječi! Jednostavno sam zapanjen. Očito uzrečica slavnog Kineza "Neka cvjeta tisuće cvjetova" ne vrijedi kod naših duhovnih kmetova. Jer tko se kmet rodio i ostat će kmet zauvijek. Badava mu plemićko odijelo.


Mile Krajina: OLUJA
02.14.04 (2:46 pm)   [edit]
[i]Majka svih bitaka, hrvatsko uskrsnuće, pobjeda pravde nad nepravdom - sve je to bila vojno-redarstvena operacija "Oluja" 1995! Ako je 1991. godina bila u znaku hrvatske kalvarije, onda je godina 1995. svakako značila hrvatsko uskrsnuće. Konačno je došlo do ispunjenja višestoljetnog hrvatskog sna - slobodne hrvatske države. Iznjedrio se hrvatski narod iz pepela, pjesma se pjeva, čuju se zvona pobjednika.
Hrvatski narod pamti i pamtit će... Za sve vijeke vjekova! Amen.

Evo kako proslavljeni hrvatski guslar i pučki pjesnik [b]Mile Krajina [/b]opisuje ovu povijesnu bitku:[/i]



Grmi sijeva oluja se sprema,
s četnicima razgovora nema.
Hrvatska je spremna za obranu,
za posljedni udarac dušmanu.

Okupator srbijanski kleti
pokušava Hrvatsku oteti.
Dosta nam je srpske tiranije,
neće biti velike Srbije.

Kninski Srbi zločin nastavili,
ništa Bljeskom nisu naučili.
Na zapadnu Bosnu udariše,
granatama Bihać razoriše.

Mislili su Bihać osvojiti
s velikom se Srbijom spojiti.
Europa štiti agresora,
pet godina putem UNPROFOR-a.

Z-4 podli Zapad nudi,
Martić nije prihvatio ludi.
Raketama Zagreb je napao,
pa je ratni zločinac postao.

Tuđman zove u te teške dane
Gojka Šuška, ministra obrane.
Zločince se poraziti mora,
teroriste i okupatora.

Šušak njemu ponosito viče:
"Naređenje molim, Vrhovniče,
vojsku, moral i sredstva imamo,
da četničke bande ušutkamo."

Vojni stožer, vrhunski stručnjaci,
izradiše planove junaci.
Za obranu domovine naše
u detalje bitke ucrtaše.

Sve je dobro organizirano
i odlično sinhronizirano,
kao pjesma s dobrog glasovira,
svaka dirka skladnu notu svira.

Da vidite generale naše,
spremni za boj, viteški ustaše.
Pripremiše vojsku i tehniku,
za Oluju, akciju veliku.

Brigade su pripremili vojne,
Pukovnije, satnije i bojne.
Tajanstveno i od UNPROFOR-a
iznenada tuku agresora.

Četvrtoga osmog u zoru,
kraj se bliži srpskom agresoru.
Oko dvjestotisuća vojnika,
protiv srpske vojske i četnika.

Opkoliše srpsku tvorevinu,
izmišljenu državu Krajinu.
Od Dinare, mora do Dubice
u okružju srpske ubojice.

S južne strane nadiru Pauci,
od Gospića navališe Vuci.
S Velebita specijalci skaču
iza peta četničkom koljaču.

Svud Tigrovi teške borbe vode
do Bihaća da sve oslobode.
Preko Plaškog, ličkih Jesenica
i bisera hrvatskih Plitvica.

Na Petrinju udariše gromovi,
slavni borci, dični vitezovi.
Hrvatska je snažna vojna sila
udarne je točke pripremila.

Na trideset mjesta proboj vrše,
sve otpore munjevito krše.
Tenkovi se vuku k'o pauci,
nastadoše četnički jauci.

Rika stoji hrvatskih topova
i bacača raketnih snopova.
Uraganska vatra se otvori,
nebo, zemlja, rekao bi gori.

Zrakoplovi u svakome letu,
pogađaju određenu metu.
Vitezovi hrvatski vojnici,
na svijetu najbolji ratnici.

Niz Dinaru vitezovi lete,
da se kninskom krvniku osvete.
S jedne strane Četvrta gardijska,
a s druge Sedma varaždinska.

Knin se vidi k'o čaša na dlanu
šalju dare četničkom dušmanu.
Drugog dana Knin su zauzeli,
hrvatski ih narod štuje cijeli.

Kad zastave na tvrđavu meću,
tu svečanost zaboravit neću.
Jednu diže na jarbol Korade,
a po zidu Četvrte brigade.

Bljesak slavni, Oluja junačka,
pade sila četnička koljačka.
Htjeli su nam Srbi gospodarit
i veliku Srbiju ostvarit.

Zato su nas tukli i pljačkali,
progonili, kuće razarali.
Osta Srbin bez hrvatskog mora,
bez države i bez koridora.

Srbi Srbe ustašama plaše
pa prostore napustiše naše.
Znaju Srbi koliko su krivi,
pa ne smiju dočekati živi.

Vladu srpsku slušaju opaku,
ostaviše ručak na štednjaku.
Tuđman zove Srbe: "Ne bježite,
u domovim' svojim ostanite!"

Neće Srbi Tuđmana slušati,
odlučiše u Bosnu bježati.
Cestom bježe u dvije kolone,
opljačkano i voze i gone.

Tarbuk bježi i s njim generali
da bi žive glave sačuvali.
Tenkovima kad cestu prelaze,
svoje Srbe gusjenicam' gaze.

Čast vitezu generalu Tolju
imao je promidžbu najbolju.
"Srbi mrtvi na bojištu leže
mnogi glavom bez obzira bježe."

Borbe teške na Petrinji traju
svu tehniku četnici imaju.
Tri linije dobro ukopane
vatrom tuku na četiri strane.

Ginuli su hrvatski vojnici,
al' će platit i srpski četnici.
General je Stipetić stigao,
s vitezovim on je jurišao.

Vide Srbi koliko je sati
iz rovova stadoše bježati.
Do Bihaća Hrvati stigoše
s korpusom se petim sastadoše.

Srpski korpus Dvadeset i prvi,
zločinci su ogrezli u krvi,
ostali su Srbi u obruču,
pa kukaju, plaču i jauču.
Pet tisuća vojske, to je sila
i dvadeset tisuća civila.
Kod Topuskog svi su opkoljeni,
od hrvatske vojske poraženi.

Stipetić ih zove na predaju,
sve oružje predati moraju.
Dižu Srbi bijele zastave,
Hrvati im poštedješe glave.

Pukovnik se Bulat pojavio,
Stipetiću prijavak podnio,
korpus ću vam Kordunski predati,
sve odluke vaše poštovati.

Predaju je Bulat potpisao,
Stipetiću uspjeh čestitao.
Toso Pajić i on potpisuje,
sve UNPROFOR ovo potvrđuje.

Čedo Bulat, sav skrhan od boli
generala Stipetića moli:
"Ja vas molim pedeset pištolja,
neka bude Vaša dobra volja."

General mu Stipetić uzvrati:
"Ja ću Vama i stotinu dati."
Da je njega Bulat zarobio,
Stipetić bi metak zadobio.

Ostadoše sjekire krvave
čim su sjekli Hrvatima glave.
Na stotine masovnih grobnica
to je djelo srpskih ubojica.

Oluja je kruna pobjednička,
pade sila srbofašistička.
Bitku takvu u briljantnom sjaju,
teorije svjetske ne poznaju.

Trajala je Oluja poznata
osamdesetičetiri sata.
Takav podvig još zapamćen nije
otkad sunce ovu zemlju grije.

Slava onom tko je za dom pao,
Hrvatsku je slavom ovjenčao.
Čast svakome hrvatskom vojniku,
svim časnicim', hvala Vrhovniku!


[i](hrvatski guslar i pučki pjesnik)[/i]

02.14.04 (2:23 pm)   [edit]
[i]Hrvatska povijest uvjek se svodila na one koji su oseknjivali i one koji su bili oseknjivani. [/i]

Piše: Imota Dinaroid

14. ožujka 2000.

Kako Hrvatsku izvući iz krize?
Na ovo se pitanje uglavnom odgovara izvanjskim čimbenicima (politika, stranke, zakoni itd.) a da malo tko od nas razmišlja da prava revolucija najviše dolazi iznutra, od nas samih. Politika i zakoni su važni, ali
ako u običnim ljudima prevladava otrovni cinizan, razaralački mentalitet, mentalitet nerada i bezvlašća (a to je upravo glavna odlika novije hrvatske "avangarde" predvođene podivljalim kvaziliberalnim hobotnicama koje guše bilo kakvu manifestaciju zdravog hrvatskog duha), onda nam u takvoj duhovnoj mutljagi obezglavljene Hrvatske niti božanska intervencija koju promovira jedan moj znanac (Hrvatskom treba vladati samo Bog a ne Hrvati!), onda nam ni sam Gospodin Bog ni svi sveci nebeski neće pomoći.

Budimo zato samokritični.
Neka visi Pedro! - omiljeni je usklik hrvatske duhovne žabokrečine građansko-liberalnog zvjerinjaka. Pedro to je on! Pedro to je on. Zlo je uvijek na drugoj strani (HDZ, pok. predsjednik Tuđman, hrvatski generali, Domovinski rat). Ali mi? Mi smo oličenje dobrote i razboritosti. Mi smo istina, put i život. Dakle, ovo su riječi kvaziliberalnih punoglavaca što se obijesno nadimlju u hrvatskoj političkoj mutljagi. Zato ja poručujem tom bratstvu magle i blata da svatko onaj tko je bez grijeha neka prvi baci kamen na bludnicu. Ako nemate kamena javite mi u selo Mrdušu Donju u Imotskoj krajini. Tamo ćete dobiti najkvalitetniji kamen. Besplatno - garantiram.

Ukratko, Hrvatima treba više samopoštovanja. Većina njih to nema. Poglavito se to odnosi na urbano-ljevičarsku avangardu građanske raspamećenosti. Ovi miševi u strašnoj želji da postanu dio tzv. uljudbenog Zapada, oni pljuju po svim hrvatskim svetinjama. Oni pljuju po hrvatskoj narodnoj baštini (pjesme, običaji, plesovi, pisana riječ...), oni pljuju po časnim vitezovima Domovinskog rata uspoređujući ih sa podivljalim srpskim hordama, oni pljuju po hrvatskom Georgeu Washingtonu i ocu Domovine Franji Tuđmanu i njegovim nepokolebljivim prometejima i uzor-Hrvatima kao što je to Gojko Šušak i ostali hrvatski časnici.

Dakle, nije važno da li je riječ o izdajicama ili hrvatskim budalama. Ono što je važno jeste da su ovi ljudi štetni po hrvatsku državotvornu misao. Prema tome, oni su uvijek dobrodošli svim neprijateljima Hrvatske koji u prikrajku samo čekaju. Riječ je, dakle, o metaforičkim papirnatim maramicama o koje se neki moćni zapadnjaci sve češće oseknjuju. I naši prvi susjedi (braća po nožu), i oni strpljivo čekaju u redu da obrišu svoj nos o hrvatski narod. Zato uskliknimo ponosno: za oseknjivanje spremni, braćo Hrvati! Jer maramice pokorno čekaju. Svilene, europske, mirisave...I ništa novo u zemlji Hrvata.


02.14.04 (2:14 pm)   [edit]
Piše: Imota Dinaroid

[i](Objavljeno na mreži 25. X. 2000)[/i]

Hrvatsko selo ?
Suhi statistički podaci o poljoprivrednim proizvodima?
Stjepan Radić i hrvatska pravica?
Ivo Lončar u ponorima svetoga JA ?
Ante Baković i njegova romantičarsko-nabožna rustikalnost?
Generalić i Večenaj u slavu naive umjetnosti?
Stari Dubrovčani i pastoralna utopija svevišnje dubrave?
Imotska ganga, Kačićeve gusle, lička ojkavica i slavonski bećarac...?
Seljače žgoljo ti si prah na podu...?

Što je hrvatsko selo bilo jučer i što je ono danas?

Prolazeći Lijepom Našom čovjek ne može a da ne zamjeti opustjela seoska domaćinstva, plač neobrađenih njiva bez dječje igre i mladenačke pjesme. Koliko li samo praznih crkvi tavori negdje na brežuljku, samotno kao u nekakvom apokaliptičkom filmu?! Da, hrvatska seoska agonija traje već desetljećima...Urbanizacija i industrijalizacija čine svoje, neki bi rekli. Možda, ali i neki drugi čimbenici ovdje igraju važnu ulogu.

U hrvatskim gradovima je, na primjer, oduvijek postojala izrazita odbojnost prema selu. Selo se poistovjećuje sa primitivnim Balkanom, sa Đukom
Begovićem ili "Kurlanima" Mirka Božića, sa dinaroidnom
gangom i slavonskim bećarcem. Zato i postoji u zagrebačkom kvaziaristokratskom žargonu "prljava" riječ kao što je "seljak" ili "seljačina". Ova se riječ uvijek stavlja u bok sa "ciganom" ili "šljakerom". Imamo dakle sveto trojstvo seljaka, cigana i šljakera Lijepe Naše koje presudno ocrtava našu kolektivnu psihologiju.

Dosta sam eto svijeta prošao ali nigdje nisam našao toliko odbojnosti prema seljacima i hrvatskome selu kao što ih pokazuje jedan tipični "urbani" Zagrepčanin, dijete Krugovala 101. Često je puta u tome društvu i onaj seoski "žgoljo" Martin (iz rugalice "Martin u Zagreb - Martin iz Zagreba"). I taj nekadašnji seljak sada se šepuri Ilicom u veličanstvenoj spoznaji da je i on sada visokoumni Europejac.

U svakom slučaju ovdje imamo potpunu negaciju duboko uvriježene slike o urbanom (kulturnom) građaninu. Drugim riječima, hrvatski gradovi se sve
više poseljačuju dok se sela sve više urbaniziraju (u kulturnom pogledu). Ovakvo je stanje već dugo nazočno u zapadnim zemljama dok je u Hrvatskoj tek na početku. Opće je poznato da bogati i kulturni
mahom napuštaju gradove te traže zadovoljstvo u manjim mjestima zbog duševnog mira, svježeg zraka itd. Ovaj sam fenomen primjetio nedavno i u Hrvatskoj.

Recimo, ulazim u jedno "selo" u Dalmatinskoj Zagori u kojem zapravo nema seljaka u klasičnom smislu. Jeste da se obrađuje tu i tamo poneki vinograd, ali to je više hobi a ne neko ozbiljno zanimanje. Većina ljudi iz tog "sela" ili rade u obližnjim gradovima (Split, Omiš, Makarska) ili se bave trgovinom, odnosno ugostiteljstvom ili pak primaju njemačke mirovine. Dakle, ovdje imamo "selo" koje to više nije. Unatoč svemu ovi "seljaci" (koji to više nisu!) oni i dalje ostaju uz one svete seljačke ideale koji su krasili hrvatsku zemlju stoljećima. Svi ovi ideali mogu se svesti u jednu rečenicu: POŠTUJ TUĐE A SVOJIM SE DIČI.

I upravo je ovo seljačko geslo sačuvalo hrvatski narod pred naletom raznoraznih tuđinaca i njihovih utjecaja. Ukratko, prave hrvatske vrijednosti su seljačke vrijednosti. To dobro zna naše iseljeništvo kad se susretne u moru drugih nacija i kultura. Što oni nude stranome svijetu? Da li je to glazba Rolling Stonesa ili pak naš hrvatski (seljački) folklor?

Pogledajte samo na primjer Hrvatsku Bratsku
Zajednicu?! Imamo i peti naraštaj Amerikanaca ili Kanađana, hrvatski ne znaju govoriti, ali su opet ponosni Hrvati, plešu hrvatski folklor, promoviraju hrvatsko naivno (seljačko) slikarstvo, vole bećarac, Thompsona i dinaroidne gusle.

I još jedan podatak! Neke hrvatske folklorne skupine iz Sjeverne Amerike, kako sam obaviješten, odbile su nastupati prošle godine u Zagrebu. Razlog? Zagreb se "poseljačio". Neće više seljačkoga folklora! Međutim, manji gradovi i sela (uključujući i moju Mrdušu Donju) i dalje ih primaju sa velikim simpatijama.

Vjera u Boga i hrvatska (seljačka) sloga!

[i]IMOTA - seljak, hrvatski konzervativac, kamen na kamenu, Dinaroid i guslar, brat poskoka i magaraca.[/i]

02.14.04 (1:55 pm)   [edit]
[i]Piše: Imota Dinaroid[/i]

Eto, brajo moj, čudo nam se dogodi. Čudo u našoj
Lapači Donjoj! Dobro, nije nam se ukazala Gospa ka
u Međugorju (a šta će ona među beštimadurima i
budalašima, brajo moj!), ali se zato ukaza Stipe
Bukva. Glavom i bradom!

Vratijo se Stipe iz biloga svita u naše malo misto nakon dvadeset godina. Nije šala, brajo moj! Onako uglađen, počešljan i podrezane bradice- čovik misli: blago majci koja ga je rodila. A onda kad Stipe počne ćakulat po stranjski (parlez vous francais? oh, yes, yes, amigo) - tada bi se cilo misto okupilo oko njega ka Božji Narod oko Isusa Krista u ona davna biblijska vrimena. A naš Stipe Bukva nije bijo samo ugledni jezikoslovac već i mudar čovik. Malo mudar - malo šunjen... Ko Solomun, brajo moj. imali smo mi u našemu malome mistu i još takvi jezikoslovaca i mudri ljudi. Eto, onaj pokojni Džim Amerikenjac za vrime Titove vladavine... On je govorijo po američki samo sa svojim svinjama i magarcima: Good morning, my brothers and sisters! A stari ljudi još vele (jeste tako mi opanaka moje prababe Anđuke!), da su mu i svinje i magarci isto tako odgovarali po američki: Good morning, my brother Džim. Tako je to nekada bilo, brajo moj...Pametni ljudi, a živina još pametnija. Jeste, roga mi!

Imali smo mi i još jednog jezikoslovca u našoj Lapači Donjoj. Zva se Nikola (Niko) Buzdovan. On je njemački govorijo samo kad bi potamanio pola pršuta (sam samcat, đava mu trbušinu odnijo!), a onda se nalijo vinca crvenoga ili "krvi Isukrstove", kako bi on to lipo reka, pa onda udri po njemački. Najprije po njemačkom, a onda - rogove mi majke - i po tanjurima u kući. Što više njemačkog - to više razbijeni tanjura.

Svemu se ovome veselio ćoravi mačak babe Kate kojeg su svi u našemu mistu podrugljivo nazivali Drug Tito jer je doša iz partizanske Lapače Gornje, naši omraženi komšija. Naime, Drug Tito je točno zna kad triba omrsiti brke. Svake subote navečer on bi špija oko vrata našeg uvaženog jezikoslovca Nikole Buzdovana i čeka na njegov uobičajeni ritual i dobru spizu. Najprije bi se Niko naljoska ka crna majka, potom bi nastupila pisma. Onda njemačke beštime..onda jadikovke. Na kraju bi tanjuri prndecali po kući ka uspaljene krave pred naletom još uspaljeniji muva: opa cupa...opa Niko pjate lupa. Malo tanjur po zidu (bum! tres!), malo tanjur po namještaju (tup! tup!), i onda kad bi vrag odnijo sve konje i sve samare, tj. tanjure velike i male, naš bi se Nikola Buzdovan - onako krupan i tup ka drvena bačva - svalio u fotelju i potom zaplaka. Ni vranca ni krepanca u kući nije ima, ni kučeta ni mačeta da prostiš, a toliko je godina rmba u Njemačkoj!

Najprije ga smotala ona njemačka namiguša, đava joj odnijo rod i porod...Otela mu novce, a potom kad joj je dosadijo - dala mu nogu u prkno. Nikola se ubrzo propijo te počejo kartati. Za velike pineze, brajo moj! Na kraju i ono malo ušteđevine što mu je ostalo otopilo se poput sniga u proliće.

Naravno, Drug Tito nije mario za Nikolinu sudbinu. Dok se jednome omrači - drugome se razvedri, kaže naš narod 'rvacki. Zna je on dobro da pored razbijeni pijata u Nikolinu domu bijaše i čudesa razbacane 'rane. Pred takvim lipim prizorom srce bi mu partizansko zaigralo. Hrana, hrana...tamo salama, ovdje banana, svake dike u našega Nike - radosno bi zamjaukao ćoravi partizan.

Ukratko, brajo moj, naša ti je Lapača Donja poznata po brojnim jezikoslovcima i mudrijašima. Pored svih čudaka i luđaka, najslavniji jeste rečeni Stipe Bukva. Dobro, on nije razgovara sa svinjama ka oni ludi Džim Amerikenjac, a nije - roga mi - ni vježba svoj njemački razbijajuči pjate po kući, ka Nikola Buzdovan, ali je Stipe učinijo nešto što niko nije učinijo u cilome svitu. Osnova je Stranku demokratske sporosti! Jeste, brajo moj, dabogda me zemlja progutala ako te lažem!

Naime, ogorčen zbog otvaranja McDonald's restorana u susjednom selu Lapači Gornjoj, prvoga u našoj Krajini, đava ga lipi odnijo - Stipe je okupijo sve ljude iz našega maloga mista na prosvjedni skup. Bilo je tamo više svita nego na derneku kod Gospe Sinjske... Dolazili Donji Lapačani iz svi mista: iz Varuša (Imockog), Splita, Omiša, Makarske, a neki - roga mi - čak iz Zagreba... Neće oni globalizaciju i amerikenjizaciju u našemu mistu. Ne, brajo moj! Donji Lapačani su uvuk bili Rvati, a ne ka ovi nevirnici tamo na brdu - Lapači Gornjoj - koji sad odjednom oće da budu Amerikenjci. E nećete, kenjci Amerikenjci!

I tako započe Stipe prosvjedni skup sa ovim ričima:
- Dragi mišićani! Naše selo Lapača Donja od starina je poznato po dobrom pršutu, svinjskim rebrima, kaš li tako, časni puče?!

- Takooo jeee !!! - uzvikoše Donji Lapačani - a najgrlatiji od sviju bijahu gangaši, guslari i diplari poredani u svečanoj odori pored seoske crkve.

- I šta je bolje, časni puče: naša 'rana - naš pršut, naše domaće vino ili amerikanjsko iće i piće - "junk food", smeće da prostiš?....Šta je bolje, svite dragi?

- Naša 'rana! Našaaaaa !!! - uzviknulo je mnoštvo.

- Tako je! - uzvrati Stipe te nastavi - Ajde vi sada meni recite kome je prvi 'rvacki predsidnik - Vrane Tuđman - doša u positu na putu kroz Krajinu, nama ili onin Amerikenjcima u Lapači Gornjoj?

- Namaaa ! Namaaa ! - odvrati razdragano mnoštvo.

Na ove uzvike odobravanja, gospon Bukva odvažno pogleda u nebo kao da priziva Sv. Franju Tuđmana sa rajskih visina te potom nastavi:

- A zašto je naš sv. Vrane Tuđman positio Lapaču Donju? Zna se! Zato šta smo oduvik bili Rvati sa dobrim pršutima i kaštradinom... A sada ovi kenjci-Amerike-
njci iz Lapače Gornje oće da unište naš sveti rvacki običaj dobre spize i dobra vina. E, nećete kenjci-Amerikenjci! Džaba vam potpora Mesića-paše i Račanovi poturica, džaba vam komunjare ciloga svita. Je li tako, dragi moji Lapačani?

- Takooo jeee ! - ponovo uzvrati razdragano mnoštvo.

Nakon ovog poklika odobravanja uspaljenog mnoštva protiv amerikenjizacije, globalizacije i ostale zajebancije, naš je Stipe Bukva konačno priša na onu najvažniju stvar. I evo šta kaže đavlije čeljade:

- Dragi moji mišićani, na ovom povijesnom skupu Lapače Donje odlučijo sam sa nekoliko zanesenjaka osnovati novu 'rvacku stranku: Stranku demokracke

Ove njegove povisne riči prekinuo je žamor i smij nazočnog mnoštva. Neko iz gomile ubaci: "A zašto ne osnujete Stranku demokracke prdeži?!"..Ponovo smij.

- E, moji Lapačani, vi se sada šegačite a ja zborim o ozbiljnim stvarima - uvriđeno nastavi gospon Bukva. - Dopustite da vam objasnim o čemu se radi... Kao prvo, politički pokret demokracke sporosti nešto je najnovije u svitu. To je naš 'rvacki i evropski odgovor na američku fascinaciju brzinom: brza spiza, brz ritam života, brza vozila...Čovik sa čovikom ne može ljudski progovoriti, roditelji nemaju vrimena za dicu niti dica za roditelje. Svako se nigdi žuri i stenje ka trkaći konj dok jednom ne skonča. Eto, to je ta američka globalizacija kojom nas sada žele otrovati naše komunjare, drugovi građani i kosmopoliti..Pogledajte samo Evropu, dragi moji Lapačani!...U Vrancuskoj je demokracki pokret sporosti u punoj snazi. Smanjen je broj radni sati u tjednu. Samo 35 sati, dragi mišićani! A u Italiji se nekoliko gradova službeno prozvaše "spori" gradovi. Evo i ja ću ovdi u Lapači Donjoj otvoriti restoran "spore hrane" kao odgovor "brzoj 'rani" McDonald's restorana u Lapači Gornjoj. Na njijovu američku demokracku brzinu mi ćemo odgovoriti sa našom demokrackom sporošću...

I baš kad je Stipe Bukva želio obznaniti dičnome skupu Lapače Donje radosnu novost da će njegova Stranka demokracke sporosti uživati potporu ne samo velikog broja rvacki stranaka već također i brojni drugi svitski stranaka združenog antiglobalizacijskog pokreta, upravo tog je trenutka pao odnekud jedan nedemokracki kamen na Stipinu demokracku glavu. Uskoro je uslidijo drugi kamen (također nedemokracki!), onda treći. Potom kiša kamenja po glavama zbunjenog mnoštva.

- U zaklone! U zaklone! - čuo se glas iz mnoštva. - Partizani napadaju! Amerikenjci iz Lapače Gornje!

I jeste, brajo, rogove mi majke, to se upravo dogodilo! Zauzela muladija iz Lapače Gornje - đava im ćaćin naprdak odnjo! - sve borbene položaje na brdu iznad našeg sela te nasilno prekinuše skup. Pošto su strateški bili u povoljnijem položaju (vrh brda je njima pripada, a dno našim bojovnicima) - onda im nije bilo teško rastjerati našu nepripravnu vojsku. Ukratko, bitka je bila kratka i neravnopravna. Skup je prekinut, uz nekoliko okrvavljenih glava i poneko razbijeno vozilo.

Premda su partizani dobili bitku, oni nisu dobili i rat. Ni govora, brajo moj! Sada su se naši domobrani stvarno razljutili. Odma su privatili sve Stipine političke ideje, iako ji potpuno nisu razumili. Ali to nije ni važno. Bitno je da su ideje 'rvacke, u čast domaćeg pršuta, kaštradine i vina, a protiv stranjski prndekala poput hamburgera i njijovi virni podupiratelja - partizana i globalista - iz Lapače Gornje. E nećete, kenjci Amerikenjci!


02.07.04 (3:00 pm)   [edit]
Piše: Nepoznati Dinaroid

(ljeto 2001)

[i]Turci, poturice i domaći janjičari ponovo isukaše sablje i buzdovane nakon smrti predsjednika Tuđmana. Ali hrvatski narod, ti nepokorni Dinaroidi kamene krvi, ponovo im razbiše glave. Poglavito je bilo dramatično u junačkoj Cetinskoj krajini 2001. godine nakon što se prosuo glas da je domaći sin Mirko Norac (junak Domovinskog rata) uhićen od strane mesićevsko-račanove vlasti. Digao se sinjski puk, digoše se alkari, digao se i hrvatski Split koji je ovom prigodom zabilježio najmasovnije prosvjede u svojoj bogatoj povijesti. Sto pedeset tisuća ljudi našlo se na splitskoj rivi! Evo kako jedan neznani hrvatski guslar-Dinaroid i narodni pjesnik opisuje na mreži što se to zapravo zbilo na sinjsko-dalmatinskom "bojištu" godine Gospodnje 2001:[/i]

Mili Bože, čuda velikoga kad se slegnu silna vojska Račan-bega i Stevan-paše Bekrije, a podno grada Sinja. Opkoliše junačku Cetinsku krajinu, postaviše jugo-topove i udri iz sviju oružja. Tuku nemilice komunjarski buzdovan-mediji, đilitaju se iz sviju jugonostalgičarski oružja i bacaju bilu pinu iz svojizi otrovni jezičina - sabalja damaskinja, te oće, milom ili silom, da pokoru rvacki i junački grad Sinj! Račan-aga bisno zapovida veziru Zlatan-janjičaru Gareljiću da imade svojon jezičinon-jataganon izvriđat Sinjane i alkare, koji to i učini, te zamahnu i izriga teške ričetine - da nisu svi na Alki bili desničarski primitivci, nego da je bilo i plemeniti stvorenja, koja su se ponašala dostojanstveno, a to su po njemu bili - konji!

Crveni kadija, vezir Slaviša Hadžilinić, zajaha crvenu kobilu Balkaniju, te se đilitnu svojon jugotopuzinon i zapriti svima nama da će baš on bit taj kadija koji će sve nas tužit i sudit! I da ćemo svi mi rvacki domoljubi odgovarat za deset godina rvacke države!

A čuvar agina harema, đuturum tefter-ćato-ulbeg Zvonkec Berković, za Judin dunduluk, zatefteri da je Tuđman stvaranjen rvacke države sebi ispisa haašku optužnicu, a o čemu je u Saraj-haagu svidočijo Bekrija Stevan-beg.

Nu kad je topovska priprema izvršena i kad je komunjarska-janjičarska vojska zapritila zauzimanjen grada Sinja, junak Mirko Norac, poput Mile Gojsalić, sam se pridade janjičarima, ne bi li spasio svoj rvacki narod. Ali janjičarima to ne bi dosta i da bi oni sav harač sakupili i isporučili ga Sultanu u Saraj-haag, zatražiše glave sviju rvacki vojskovođa, i kome li negve, kome li konopac ili britku palu namjenjuju!

I kad se učini da će grad Sinj pasti, cilo Sinjsko poje obasja munja iz mrkla neba, svitlost sve obasja i pojavi se Gospa Sinjska. Janjičarska vojska sva popada sa svojizi konja, Karađoz Bekrijin parip se zaprdeca i odnese Stevan-pašu niz Sinjsko polje ravno, a Račan-aga pade s magareta, te zapriti Gospi Sinjskoj: "Hoću da kažem, drugarice Gospo, da ću da budem veoma oštar i kratak! I da ću o svemu da izvijestim drugaricu Karlu jer tvoja pojava, ovdje u Sinju, a i u susjednoj BiH, što je također jedna vrsta intervencije i agresije u drugoj državi, i tvoje direktno stavljanje na jednu od strana u sukobu, a zna se na koju, ne znači ništa drugo nego, da se vojnički izrazim, prekomjernu upotrebu čuda u vojnom sukobu, a što je po Statutu haaškog suda kažnjivo. Osim toga, nije od tebe fer, da u borbi protiv nas ateista koristiš svoje teističke metode, dakle kojekakva čuda, jer mi u njih ne vjerujemo! A
neće ni Haag! I tamo su naši drugovi bezbošci! I hoću da ti kažem da mi s tobom ne možemo u Evropu jer će moderna Evropa biti bez granica, a bogami, i bez boga!"

Nu dok se Račan-beg vaja u prašini, Stevan-paša pade s paripa, ali kako zna nanbudo, dočeka se na noge, te da bi iskupijo svoje grije, posla na paripu u Sinj svoje trojanske darove i reče da on nije u Haagu svidočijo nego da je bijo privaren jer je mislijo da se ispovida i da se ispovidna tajna ne će saznat. Nu narod cetinski odbi Karađoz Bekrijine darove, a njegovu paripu metnu pod rep mušicu i posla mu ga nazad.

I tako ti, kume moj, Čudotvorna Gospe Sinjska još jedanput spasi naš Sinj i našu alku i ne dade crvenin janjičarima da nas osvoju.

Đilitnuše se, al cilja ne pogodiše! Račan-paša i Stevan-aga u ništa!

[i]Pripremio: IMOTA DINAROID koji poručuje janjičarima da im je bolje da na vrijeme bježe u rodnu Aziju jer hrvatski Dinaroidi i guslari pripremaju svjetlo oružje i brze konje.[/i]

Eto ti vraga: došli kavići, ode ganga
02.07.04 (2:49 pm)   [edit]
Piše: Stipe Krce

(Slobodna Dalmacija, Nova Godina 2001):

[u]Ganga iz 1928:[/u]
Moj galantar i srce i duša
neću momka koji grm čemuša.

[u]Ganga iz 1948:[/u]
Druže Tito ti se ne boj Rusa,
ustaša je iza svakog busa.

[u]Ganga iz 1968:[/u]
Vlak putuje, vlakovođa svira,
zbogom ostaj Dalmacijo mila.

[u]Ganga iz 1998:[/u]
Ameriko, nestalo ti novca,
s tvoga novca odo za udovca.

Kažu da nema kontinenta na ovoj "baloti" zemaljskoj na kojemu ganga nije zapjevana. Ovo pučko iskonsko pjevanje čudesne moći i nadasve jedinstveno u svijetu po svojemu glazbenom ustrojstvu, ima strogo omeđene prostore: Imotsku krajinu i, dakako, Hercegovinu. No, valja kazati kako su mnogi mišljenja da je ganga
"donesena" u Hercegovinu upravo iz Imotske krajine, odmah nakon zaposjednuća ovih prostora od Austrije godine 1878. Možebitno je tomu tako jerbo i sama ganga o tome pjeva:

[i]Gango moja, ko te izmislijo
Škutur Mate, đava ga odnijo.[/i]

Za stanovnike Bekije, Škutur bijaše podrugljivo ime za Dalmatinca iz Imotske krajine. No, bilo kako bilo, i jedni i drugi gangu su potezali ma gdje bili, a nema "mista na svitu" gdje ih ne bi. I gdje ne pokazaše gangu i gdje ih preko gange svijet ne upozna. I nema svjetske metropole u kojoj se nije zagangalalo "na vas glas" jer - ganga se ne može tiho pjevati, kako tvrde u imotskim selima. Što ostade od ove pučke kreacije pođosmo čuti i poslušati ...

- Mene je ganga spasila, tako ti boga - ispričat će starina Iko iz Studenaca koji je u Njemačku šmugnuo sredinom šezdesetih - kad sam unda doša u Minken. Razumiš ti mene, siša ti ja s verate, moj pobro, a Prnje rodijaka nigdi. Nije me dočeka na stanici. Kud ću, šta ću, mislim ja, u tuđemu svitu, a beknit ne znam. Loš sam i s rvackim, a kamoli sa švapskim, moj pajdo. I unda ti ja lipo siđem na klupu pa otegnem, zagangam:
[i]Otkad mene i kolege nesta,
u mom selu zaresla je cesta.[/i]

I nisi, tako ti boga, udarijo dlan o dlan kad - evo ti rodijaka Prnje i još njizi deset pajdaša. Sve naši ljudi. Isukrstami, vele oni meni, da nisi zaganga, ne bi te ni našli. Posli toga dođe pulicija pa nas sve strpa u maricu i otra. Da ko je vidija tako se derat u gradu ...
- Tako, Iko, a zapjevate li sada kada?
- Ritko. Jedino kad se napijem. Malo se sada ganga piva, ni blizu ka prvo.

A uz Vrljiku, krasoticu Imotskog polja koja je i sama vazda svojom vodom pjevala, i ispod Mračaja i Zavelima oduvijek se "pjevušilo": grlom i srcem, od nevolje i jada, kroza smijeh i plač, u tuzi i radosti. Je li to uvijek ganga bila, teško je kazati, no poznati putopisac Alberto Fortis u svojemu djelu "Put po Dalmaciji" od prije dva i pol stoljeća će, među ostalim, zapisati: "Na seoskim sijelima koja se posebno okupljaju u kućama gdje ima mnogo djevojaka ... je uvijek poneki pjevač ... Dugačak usklik, to jest jedno oh! barbarski izvijeno, uvijek prethodi stihu; riječi od kojih je sastavljen stih izgovaraju se brzo, gotovo bez ikakva izvijanja glasom, koje se zatim u cijelosti čuva za posljednji slog i završava se produženim usklikom u obliku treperenja što se podiže s izdisajem ..."

A 86-godišnji Lovrećanin Viktor Olujić će ustvrditi da je imotska ganga na izdisaju, da je nema, niti je znade više tko pjevati jer ...
- Nije to zini i riči ka vol - veli starina Viktor i dodaje: - Gangu triba znat pivat. I gange ovdeka više nema ka šta je bilo jerbo su sada drugi zemani i drugi vakti. A nema ni gostionica. Otkad su ošle gostionice i došli kavići - ošla je i ganga. Ja sam gangu piva sa svojim
pokojnim bratom, međutizin moram ti kazat da sam ja bijo bolji govornik nego gangaš. Bijo sam najbolji govornik u Jugoslaviji, to su ljudi tako protumačili, nisam ja to izmislijo. A ganga se najbolje piva utroje: jedan vodi pismu, a druga dva ga prate. Kažem, ganga umire.

Hoće li ovo jedinstveno pučko pjevanje poput brojkavice, treskavice, treje, džotavice, orcanja i inih načina pjevanja koja su se susretala na prostorima Dinarida nestati - iščeznuti, teško je kazati, no razvidno je da je pred ustukom vremena. Sve se manje čuje, a ne tako davno moglo se čuti u svako doba dana, u svakoj prigodi.

Ganga je pjevala o svemu i svačemu, gangu je pjevalo i muško i žensko. I nema toga što dvostih deseterac, katkad sedmerac, osmerac, deveterac, pa i jedanaesterac gangaškog troglasja nije opjevao, izrugao, isprdio: ljubav, radost, tugu, jad, smrt, život,
sudbinu, bolest, dernek, ženidbu, udaju, svadbu, roditelje, prijatelje, vlast, vojsku, vjeru, pobožnost, svece, imena, posao, pečalbu, seljake, građane, seks, običaje, sijelo, vladare ...

- Nema toga što ganga nije opjevala - veli Petar Ujević (50), nastavnik hrvatskog i francuskog jezika u lovrećkoj školi i sakupljač ovog dvostrukog nesimetričnog deseterca sabranog u knjizi "Lovrećka ganga" - a jednako tako nema toga u ljudskom životu tko i što nije ismijan i izrugan. U gangi se o svemu posprdno govori, pa čak i o Bogu i svecima, ali o domovini nikada. U mojoj knjzi u kojoj je nekoliko tisuća deseteraca, a i u mojemu prikupljanju, ja nisam niti jedan susreo koji se ruga s domovinom.
- A ima li razlike između gange i rere?
- Ganga i rera gotovo su navlas iste, jedino je napjev nešto različit. No, valja reći da je rera strogo locirana na prostor Sinjske, a ganga na prostore Imotske krajine i Hercegovine. Za neupućene, ganga i rera su isto, no nije tako. Pa i ganga se razlikuje od sela do sela, a postoji i ženska ganga. Ovdje je gangu svatko pjevao, svi su gangali u svim prigodama.

Da ne padne u zaborav, da se ne zaboravi jedno vrijeme kad se ovdje ni živjeti ni mrijeti nije moglo bez gange, Petar se potrudio skupiti i prikupiti pa sve to složiti u jednu knjigu za one koji dolaze i koji će o ovoj pučkoj lirici slušati tek iz pripovijesti. Iz priča da se s gangom i u "Meriku" odlazilo još prije jednog stoljeća. Pjevali su je svi, pa i Nikola Kujundžić rečeni Lasto, kažu, kad se početkom XX. stoljeća iz rodne
Ivanbegovine zaputio "priko lokve" u Sjevernu Ameriku, zagangali su suznih očiju i još mnogi Ivanbegovčani koji su između I. i II. svjetskog rata napuštali svoje rodno selo, odlazeći "drobom za kruvom" diljem svijeta: Stjepan Kujundžić Šola u Francusku, Bariša Kujundžić Baletin u Belgiju ... Još tada je kamenim imotskim selima i brdima jecalo troglasje:
[i]Da znaš, majko, kako ti je sinu
teška srca ići u tuđinu[/i]

Pjevala su tada, vele, i ženska usta nakon poljubaca na rastanku:
[i]Đavo odnjo Ameriku Južnu
ode dragi, ostavi me tužnu
Ko je kaza u Belgiju pute
klela bi mu čase i minute ...[/i]

Pjesam čudan za sve one koji su ga čuli nastavio se ondje daleko "priko mora".
- A odovlen se i u galantarenje odlazilo s gangom - prisjetit će se zadnji lovrećki korpar 79-godišnji Ante Milinović Guić te dodati: - S gangom se nastavilo galantariti po Češkoj, Austriji, Njemačkoj. Ja sam sa šesnest godina otiša galantarit u Češku, di mi je već tada bijo ćaća Tomo i još trideset Milinovića: Marijan Baceljin, Jozara, Marijan Ilijin, Lazo, Cvitan, Dunda, Manje, Stipe Mareljin, Ivan Šalin, Kenzo, Miško, Tonko i braća mu ... Ko će ih, tako ti boga, svizi se sitit. I tamo smo pivali, gangali:
[i]Piši meni, moja golubice,
otel Gorni, Češke Budjevice.[/i]

I ovako, na priliku, smo gonili:
[i]Češka zemlja, njemačka granica,
tu stanuje lovrećka barabica.[/i]

A čuli su Česi i ovo:
[i]Nije moja zaplakala mala,
dok mi nije kuver spakovala.
Dalmacijo, mirisava vodo,
žao mije što iz tebe odo.[/i]

A kod kuće su nam žene i cure pivale:
[i]Ja oboli svita slušajući,
a moj dragi korpu nosajući.[/i]

Nosila je ganga ljude iz imotskih sela svukud, a i Hercegovce, dakako, po svijetu, a i oni nju. Ništa ovaj dvojac nigdje razdvojiti nije moglo, ganga je tuđinu podnošljivijom činila, ganga je u tuđini tugu i zov doma blažila. Posebice u Njemačkoj ...

- Pazi vako, Stipane - kazat će Ante Bošnjak (75) iz Lovreća - ja sam dugo radijo u Njemačkoj i čim su kroz Minken prošla dva Imoćana, odma su zapivala gangu. Sada je sasvim druga pisma. Mlade to više ne zanima. A Lovrećani i Studenčani su uvik i svugdi pivali gangu. I bili su galantari.
- Dobro, kako bi Nijemci reagirali kad bi vas čuli gangati?
- A svakako ...
Toma Petričević (72) veli da je i on dosta "gulijo" po Njemačkoj i tamo još više gangao s družinom. Te da su Nijemci, kad bi ih čuli gangati, kazali - eno, Rvati mole Boga. - A ja još - kaže stari gangaš Toma - čuvam svjedodžbu od pokojnoga dida Jure koju je dobio 1899. nakon što je izdvorija morebranstvo-domobranstvo. Tomin prezimenjak i "godina" Mate pak će reći da je i on "bijo u Vrankvurtu di je radijo i piva gangu, pa kad su Nimci to čuli, najprvo su gledali, slušali i čudili se, a unda su nam se pridružili
i s nama pivali. I tražili su da ih učimo ..."
- Sve manje se, Stipane pobro, čuje pivati:
[i]Piši meni u Njemačku, sine,
ko ti diže noge materine.[/i]
Malo se čuje i:
[i]O, Njemačka, odnili te vragi,
dosta li si rastavila dragi.[/i]
Skoro pa da se i ne čuje - sjetno će zaključiti gastarbajteri, dok će Janko Misir (56) iz Vinjana Gornjih dodati:
- Ja sam trideset jednu godinu u Njemačkoj i tamo je nas iz zaselka Kutleša zajedno stiglo dabi trideset. I kad smo se tamo smistili, prvo šta smo napravili - zapivali smo gangu. I šta biva? Susidi Nijemci su pozvali policiju, došla je policija i sve nas strpala u jedan autobus i otrala izvan grada dvadeset-trideset kilometara u jednu šumu. I kad su nas tu iskrcali, rekli su - sad se derite do mile volje. Međutim, kasnije su se navikli na nas ... Čini se - i Imotska se krajina privikla bez gange. Od Biorina i Ciste, preko Aržana i Sviba, nad Dragunima i Prološcem, kroz Kamenmost i Zmijavce, u Krivodolu i Medovu Docu ... sve manje se sluša, sve manje se čuje. Nema sijela ni derneka, umakao im zeman u imotskim selima kao i svukud drugdje, mladost se raduje i tuguje nekim inim načinima. Ganga im je zapela u grlima očeva i djedova na svatovskim, pečalbarskim i galantarskim putima.

- Mlade više ne zanima ganga - veli Petar Sabljić (40) iz Lokvičića - a nekad se bez gange ovdje nije moglo ni živit. A gangu valja znati pivat.
Svatko može revat, ali ne može svatko pivat gangu. Ja se sićan da se u Lokvičićima pivala ganga dočim bi pao
mrak. A tada je u selu bilo tri tisuće ljudi, sada ih je niti
- Ma pivala se ganga po cili dan - nadopunit će ga 79-godišnji Mate Lasić - a ne samo po noći. I pivalo se za svaku prigodu, pa i za svinjokolju. Evo, ja koljem prasce, a niko ne piva. A ovde se gangalo otkad sam ja bijo tolišni. I pivali smo je mi u ustašama. Kad smo 1941. godine nagarili na četnike na Kupresu i zagangali:
[i]Sveti Ante, ajmo u ustaše,
vratit cemo šta je bilo naše[/i]
- četnici su se usrali u gaće i bižali ka
zečevi. Od iljadu i pedeset ostalo ih je niti pedeset. Je, pivalo se, ali više se ne piva. Ja se ne sićam kad sam zadnji put zaganga.

Ali u Petričevića još uvijek se ganga. Usred bijela dana. Zagangaju gangu tri sedamdesetogodišnjakinje - Danica Bošnjak te Tonka i Janja Petričević. Pa se čuje sve do Mrnjavaca, Sviba i Svibica, sve do Nikolića, pa i Prološkoga blata. A kad su od volje, kaže ovaj raspoloženi gangaši trio, i kad se uspnu "na vr brda" - čuje se i do Ričica njihova pjesma:
[i]Volin tebe, zapivati, gango
neg zaplesat valcera i tango.
Gango moja, ostavit te neću
dok mi smrtnu ne zapale svijeću.
Svaka drača rodila rogača
mene moja mater za pivača.[/i]

- Nas ganga vrati u mlade dane i ganga sve kaže bez škole - vele Danica, Tonka i Janja u kratkoj stanci ispjeva. A pjesnik, sakupljač narodnog blaga, pa i distiha gange te vlasnik knjižnice s 4328 knjiga Ante Žužul iz Grubina zanosno će ispričati:
- To je prekrasna narodna lirika i ganga nikada nije bila
vezana uz primitivizam kao što se misli, već uz umjetnost. A umjetnost je opasna. Pa Sinjani su se uvik hranili rerom i Gospom. A rera i ganga su potpuno isto pjevanje, s tim što je rera nešto otegnutija, dok je ganga "na kanet" - buntovnija. Dakle, rera i ganga su umjetnička narodna lirika, te su oaze ljubavi. Ovdje kad je čovjek tugovao za dragom - gangao je, kad je odlazio, opet je gangao.

Ganga nikada nije bila podložna ni vjeri ni politici, ganga se vazda sa svima sprdala. I meni bi bilo slabo kad bi netko nešto loše napisao o gangi. Pa Hektorović, Gundulić, Andrić, Ujević - sve su crpili iz narodne lirike. Kaži mi jednu rečenicu koja bi potkrijepila stajalište da ganga nije poezija, a što kaže kvazikulturni svijet. Pa pogledaj, Stipe, koliko u sebi ima sadržaja, života i bogatstva ovaj deseterac:
[i]Noseća sam i rodiću troje,
sebi jedno, a odborniku dvoje.[/i]

O hrvatskim haiku pjesmama, o njihovoj sadržajnosti,
poetičnosti i snazi u kojima do izražaja dolazi posebni
pjesnički dar hrvatskog puka, govori i Ivan Lovrić u 18.
stoljeću, koji će ustvrditi da naši ljudi "stvaraju svoje
pjesme s pravilnim mjerilom stiha, a da i ne znaju što je stih".
- A kad je onomad Udo Jürgens, austrijski pjevač, čuo
Hercegovce pjevati gangu - reći će Ante Aračić iz Vinjana
Gornjih - rekao je da je to najmelodičnija pjesma, glazba, koju je ikada čuo.

I čut će se ovih prazničnih dana opet ganganje kad se po rodnim mjestima okupe svi oni koji su se razišli po svijetu:

[i]Mala moja, ako misliš na me,
štap u ruke, zobnicu na rame.[/i]

(Slobodna Dalmacija, Nova Godina 2001)

[i]Za Hrvatski guslar priredio IMOTA DINAROID[/i]

02.07.04 (2:06 pm)   [edit]

Piše: Imota Dinaroid

(Prvi put objavljeno 5. rujna 2001)

Jedan neobičan fenomen seksualnih sloboda na dinaroidnim područjima trajao je sve do početka 60-tih godina 20. stoljeća. Radi se o [i]gonjanju[/i]. Premda se o gonjanju rijetko govorilo, a još rjeđe pisalo od strane relevantnih stručnjaka (etnologa, povjesničara ili sociologa), ovaj je fenomen zanimljiv stoga što baca sasvim drugačije svjetlo na prosječnog hrvatskog Dinaroida. Zdrava seksualnost, taj česti pojam modernog liberalnog društva pojavio se na Zapadu tek 60-tih godina 20. stoljeća. A kod nas "konzervativnih" Dinaroida on je trajao više od tisuću godina!

Dakle, što je gonjanje? Ukratko, gonjanje je seksualna igra mladića i djevojke u ruralnim dinaroidnim krajevima koja se događala za vrijeme napasanja ovaca, rada u polju, a u nekim krajevima (Lika na primjer) čak i u kući za vrijeme prela. Na primjer, djevojka bi napasala ovce u brdu i pri tome zapjevala iza svega grla. Pjesmu bi čuo mladić (ne mora biti njen momak) koji bi joj ubrzo prišao te bi pojurio za njome. Ona bi se pretvarala da "bježi" i da se "otima" (zapravo sve je bila njena igra), onda bi je mladić ubrzo povalio na ledinu. Pri tome ju je mogao mijesiti koliko ju volja, ali [b]nije smio [/b]prodrijeti penisom u njenu vaginu jer to nije dozvoljavao moral dotične sredine. Ukratko, unatoč strogom moralu Katoličke crkve u ono doba, gonjanje je bila općeprihvaćena pojava kod ruralnih Dinaroida.

Dok se ova vrsta gonjanja odvijala u Dalmatinskoj Zagori isključivo izvan kuće (polje ili brdo), u nekim drugim dinaroidnim područjima (Lika, na primjer), ovo se događalo i u samim kućama za vrijeme prela uz blagoslov roditelja i svakolike rodbine. Sjećam se priče jednog čovjeka koji je negdje 50-tih godina kao mladić bio u jednoj ličkoj kući za vrijeme prela. Po njegovu pričanju, u kući su bili ne samo djevojke i mladići već također i roditelji djevojaka. Nakon rada, jela, pića i pjesme, ubrzo je nastalo gonjanje. Zapravo, nije se trčalo po kući već su se djevojka i njen partner jednostavno sklonili u neki kut i tamo se rastezali i mijesili uz puno odobrenje starijih ljudi, uključujući i djevojkine roditelje. I ovaj čovjek, koji je bio nazočan ovome ličkom prelu, on se - po vlastitim riječima - u početku malo stidio jer je došao iz drugog kraja gdje se ovo nije događalo. Međutim, na nagovor roditelja jedne djevojke koju nitko nije "mijesio" te večeri, on se ipak dao na posao te na njenu radost kao i na radost njenih roditelja on ju je na kraju ipak dobro izgonjao. U protivnom, bila bi sramota za djevojku i njenu obitelj jer bi puknio glas selom da su se sve djevojke izgonjale osim ove jadnice. I ovdje je, potsjetimo se, kao i u prijašnjem slučaju vladalo nepisano pravilo da se penis ne zavlači u vaginu.

Zanimljivo je napomenuti da se ovo uglavnom poštivalo. Bilo je doduše i rijetkih izuzetaka kada se mladić jednostavno nije mogao kontrolirati. Isto tako, trebala se poštivati i volja djevojke. Drugim riječima, ukoliko djevojki nije bilo do gonjanja onda je mladić trebao poštivati njenu volju. Onaj koji nije poštivao njenu volju ili koji je koristio svoj penis u nedozvoljene radnje (prodor u vaginu), taj je nailazio na strogu osudu sela te ga je pratio zao glas cijeloga života.

Poznavao sam jednu takvu osobu iz Imotske krajine. Zvao se Marijan (već je davno umro). Kad sam bio srednjoškolac uvijek sam se čudio zašto su stariji ljudi u selu mrzili tog čovjeka koji je u to vrijeme meni izgledao prilično normalan starac (premda malo sirov). Jednom sam pitao jednu ženu što je posrijedi. Ona mi je ukratko sve objasnila. Ovaj rečeni Marijan - po pričanju ove žene - nije poštivao nepisana pravila gonjanja. Kad je bio mlad on je samovoljno nametao svoja vlastita pravila (možemo slutiti o čemu se radilo!) te je zbog toga navukao na sebe bijes cijeloga sela. Taj zao glas pratio ga je do same smrti. Često su ga puta njegovi vršnjaci "podsjećali" na ovu njegovu "sramotu" i u dubokoj starosti. Oni se nisu ustručavali da o svemu izvijeste i njegova sina jedinca. Na kraju je i sam sin - po pričanju ljudi - zamrzio oca zbog ove "sramote" koju je nanio obitelji.

Ukratko, unatoč sveprisutnom gonjanju, rijetko se događalo da djevojka zatrudni sve iz straha što će selo reći. Kad bi se ovo ipak dogodilo, onda je na nju padala isključiva krivnja. Sjetimo se samo Raosovih "Prosjaka i sinova". Tamo se Vrtirepka dala u neku vrstu gonjanja. Međutim, onaj vojnik nije poštivao pravila. Zašto? Najvjerojatnije je bio iz drugog kraja gdje se gonjanje nije prakticiralo. Njenu je želju za seksualnom igrom (tj. gonjanjem) ili krivo interpretirao ili se pak ponašao kao neki rijetki pojedinci (poput rečenog Marijana) koji su znali za pravila ali ih nisu poštivali. Ukratko, "sramota" je pala na "časnu" Kikaševu obitelj, poglavito na jadnu Vrtirepku kojoj je did Kikaš predložio da se baci u bunar. Svojom smrću - po vjerovanju Kikaša - Vrtirepka bi se iskupila za svu sramotu koju je nanila obitelji.


02.07.04 (1:54 pm)   [edit]

Piše: Imota Dinaroid

(Prvi put objavljeno 24. listopada 2001)

Pitanje hrvatske kulture i stvaralaštva zaokupljalo je brojne naraštaje hrvatskih umova. Ključno pitanje koje se uvijek postavlja jeste uloga i značaj hrvatske kulture u očuvanju nacionalne svijesti. Često se puta ponavlja teza da je hrvatska kultura, zbog nepostojanja hrvatske države, bila predvodnikom hrvatstva. Ali, da li je to uvujek bilo tako? Moj odgovor je, na žalost, negativan.

Dvadeseto stoljeće nam zorno pokazuje da se hrvatska kultura, u svom užem i širem smislu, znatno otuđila od svog ishodišta - hrvatske zemlje i hrvatskog čovjeka. Taj bijeg od samoga sebe tumačio se evropeizacijom i nužnim sazrijevanjem hrvatskog intelektualnog stvaralaštva. Evropeizacija ili jugoslavenstvo stavljalo se ispred hrvatstva koje se često puta poistovjećivalo s ispraznim domoljubnim poskočicama, tamburi, guslama, kiselom kupusu i lijepim seoskim snašama.

Primjera je puno. Sjetimo se samo hrvatskih idealista Cesarca, Krleže, Supila, Trumbića, Meštrovića i drugih koji su odbacili svoje hrvatstvo da bi se priklonili "braći" sa istoka. Neki su od njih čak počeli pisati i na ćirilici, a Meštrović je razmišljao o izgradnji Vidovdanskog hrama u Beogradu. Mnogi su se od njih otrijeznili, a neki - kao što je slučaj s nobelovcem Ivom Andrićem - do smrti su ostali slijepi.

Komunizam, koji je po svom određenju nadnacionalan i internacionalan, također je zatrovao znatan dio hrvatskih umova. Tito je najbolji primjer. On je uvjek tvrdio da je ili Jugoslaven ili građanin svijeta, a nikako Hrvat.

Hrvatske ustaše su na prvi pogled isticale hrvatstvo, ali to hrvatstvo koliko god pretjerano u formi po svom sadržaju je značilo suprotnost hrvatstvu. Nametnuto je hrvatskom čovjeku nešto što mu je oduvijek bilo strano. Nametnuta mu je tuđinska ideologija (fašizam), progoni Židova, podanički odnos prema tuđincima (Nijemcima i Talijanima) itd.

Drugim riječima, fašizam, komunizam i ostale pomodne ideologije evropskog Istoka i Zapada odigrale su pogubnu ulogu u hrvatskoj povijesti. Znajući sve ovo, da li smo sada iskusniji i mudriji? Na žalost, nismo.

Čitajući hrvatske novine i razgovarajući s običnim ljudima i dalje prevladava uvjerenje da sve što dolazi iz Evrope ili Amerike da je samo po sebi vrijedno te da je to potrebno oponašati. Ovo je poglavito nazočno danas u vrijeme Mesićeve škorpionske demokracije. Dakle, ne postoji kritičan odnos prema stranim utjecajima.

Evropa i evropska savezništva (a po nekim čak i balkanska) shvaćaju se kao jedini izlaz za mladu hrvatsku državu. Dakle, kako u politici tako i u kulturi sve se više primjećuju zapadna strujanja.

Šetajući nekim od hrvatskih gradova stranac će se iznenaditi sa koliko puno poleta Hrvati odbacuju svoj vlastiti jezik. Imena dućana i ugostiteljskih objekata nakićena su engleskim, njemačkim ili talijanskim imenima. Dakle, jučer smo bili Rusi i Jugoslaveni a danas smo žestoki Europejci. Pitanje je - kad ćemo konačno biti Hrvati?

Ugledni splitski novinar Joško Čelan jednom je digao veliku buru izjavivši da su rock glazbenici opasniji po Hrvatsku od samih četnika. Ovo je bilo rečeno početkom 90-tih godina 20. stoljeća dok je Hrvatska još uvijek bila pod srpskom okupacijom.

Doista, rock glazba i cjelokupna industruja zabave toliko su se otuđili od hrvatskih korijena da je sve to postalo neukusno i za podsmjehivanje. Svaki čovjek koji bar donekle poznaje hrvatski jezik trebao bi se zgražati nad jezikom koji se tamo nudi. Hrvatski jezik je tu (ako uopće postoji!) ponižen, popljuvan i silovan. Engleske riječi su svugdje prisutne, i gdje treba i gdje ne treba. Želi se valjda dokazati da smo pametniji ako znamo neki strani jezik...Po toj logici evropski Cigani bili bi najinteligentniji. Svojim brojnim pohodima po raznim evropskim zemljama švercajući ili prosjačeći oni brzo nauče strane jezike. Svjetski ljudi, rekli bi oni.

Nadalje, povođenje negativnim stranim uzorima (tj. bježanje od samoga sebe) može biti politički potaknuto, kako smo to već rekli, ali je to kod Hrvata također i GENETSKI uvjetovano. Višestoljetno služenje tuđinima odrazilo se na hrvatsku kolektivnu svijest; podsvjesno i dalje smo sluge, kmetovi koji se stidimo svega što je naše i to naše često puta znamo zanemariti ili prodati u bescjenje.

Tradicionalna hrvatska imena postaše "seljačka". Između Ivana i Johana - Johan nekako ljepše zvuči. On je Europa, napredak, snaga i obilje. A što smo mi? Mi smo jad i bijeda, hrvatska kukavelj, sluge i kmetovi. Tako razmišlja naš genetski kod.

A primjera je puno. Najpoznatiji hrvatski proizvod Vegeta donedavno se kitio kineskom djevojkom u kineskom okolišu. I sama rijec "vegeta" nije hrvatska riječ. Dolazi od engleske riječi "vegetables" (povrće). Nadalje, ne čudi nas što hrvatski pisci prve polovice 19. st. nazvaše sebe Ilircima, ali nas čudi što krajem 20. st., i to za vrijeme samostalne hrvatske države, Hrvati postaše Iranci, na svu radost iranskog veleposlanika u Zagrebu.

Nadalje, prije drugog svjetskog rata Hrvatska je mahom bila seljačka zemlja. Nakon drugog svj. rata uslijedila je nagla industrujalizacija i prijelaz ljudi sa sela u grad. Ta činjenica, a poglavito odlasci brojnih Hrvata na privremeni rad u Njemačku i druge europske zemlje, ta je činjenica djelovala i na psihu hrvatskog čovjeka. Postali smo građani, gospoda.

Dakle, spoznavši činjenicu da više nismo u opancima već u europskim čizmama, odbacili smo opanke, tamburu, gusle, narodne pjesme i kola. Riječ seljak pretvara se u podrugljivu riječ SELJAČINA. Seljačina smrdi po luku i rakiji, svira tamburu i gusli deseteračke pjesme; on je nazadan, ne prati suvremene svjetske trendove i gle čuda - ide u crkvu svake nedjelje. Takvo je mišljenje prevladavalo u glavama brojnih hrvatskih snobova u Zagrebu, Splitu i drugim velikim gradovima. Takvo mišljenje o seljacima ni danas nije zamrlo.

Riječ seljak i seljačina proširuje se u značenju. Sada se poistovjećuje sa izrazom provincijalac, poglavito Hrvat iz Južne Hrvatske. Ovo se najbolje vidi u izrazima kao što su "bijele čarape" ili "kamenjari" dobro nam znanih urbanih rasista (ljevičara) Mesićeve "škorpionske" Hrvatske.

Eto, i svi hrvatski vitezovi Domovinskog Rata sa nedavnih prosvjeda u Zagrebu (20. listopada 2001), odjednom postaše primitivni seljaci i brđani. Tako kaže novinarka Jelena Lovrić!

Nema sumnje, ovaj preziran odnos prema seljacima rijetka je pojava u zapadnim društvima. Ovo nas potiče, usprkos svemu, da se zapitamo kakav bijaše stvarni doprinos seljaštva u očuvanju hrvatske narodne samobitnosti. Odgovor je kristalno jasan: bez doprinosa seljaka i malog hrvatskog čovjeka - hrvatska država danas ne bi postojala.

Mali ljudi, seljačine i šljakeri, dali su bezrezervnu potporu dr. Franji Tuđmanu i njegovu HDZ-u, kako u politici tako i na bojnom polju. Osjetili su da je ta stranka najbliža njihovu shvaćanju hrvatstva.

Druge stranke koje su se oboružale doktorima, sveučilišnim profesorima i drugim veleumnicima podrugljivo su nazivali HDZ strankom seljaka i polupismenih ljudi aludirajući na nedovoljan broj intelektualaca u toj stranci. I tko je pobjedio? Pobjedio je HDZ! To nam jasno govori da mali hrvatski čovjek ne vjeruje previše "gospodi" i "građanima" iako se oni kitili hrvatskim perjem.

Nadalje, povijest je puna primjera odnosa hrvatskog seljaštva, koje je predstavljalo obrazac iskonskog hrvatstva, i odnarođene gospode. Tipičan je slučaj splitske gospode u prijašnjim stoljećima. Promijenili su svoja hrvatska imena u talijanska, odbacili su svoj hrvatski jezik i običaje i po svemu su nalikovali Talijanima. Kada bi vidjeli Vlaja (tj. Hrvata iz Dalmatinske Zagore) na ulici, onda bi mu se podsmijavali zbog njegovog hrvatskog jezika, narodne nošnje, neukosti i tvrdoglave ustrajnosti u njegovanju narodnih običaja.

Slično se događalo i sa zagrebačkom gospodom 19. stoljeća koju ovi današnji Mesićevi "građani" žele ustrajno oponašati. I oni su govorili tuđim jezikom (njemačkim ili mađarskim), i oni su prihvatili tuđa imena, a o seljacima su se također odnosili podrugljivo. Još i danas postoji uzrečica "Martin u Zagreb - Martin iz Zagreba". Hoće se reći da je Martin, zagorski seljak, ostao i dalje seljak, i dalje je ostao privržen hrvatskoj grudi i hrvatskim običajima. I da nije tog Martina ili Stipana iz Dalmacije - Hrvatska bi već davno propala.

Ukratko, jedina djelotvorna obrana protiv današnjih urbanih rasista jeste dinarizacija hrvatskog društva. Dinarizam znači povratak izvornoj Hrvatskoj na načelima konzervativnih (ali u biti kršćanskih) vrijednosti južne Hrvatske. To je glas hrvatskog kamena, težaka, hajduka i ratnika. Vrhunsko načelo mu je čovjekoljublje i domoljublje. Rodonačelnici ovog još nedovoljno definiranog kulturno-političkog pokreta jesu Dinaroidi MARKO PERKOVIĆ THOMPSON (glazba), IVAN ARALICA (književnost), MILE KRAJINA (guslar i pučki pjesnik), IMOTA DINAROID (narodni prosvjetitelj) te, na kraju - dr. FRANJO TUĐMAN (politički Dinaroid).

[i]IMOTA DINAROID - koji ponosno kliče: Dolje komunizam i globalizam! Živio dinarizam![/i]

Davor Todorić: "Dijaspora na urlabu"
02.07.04 (1:41 pm)   [edit]
[i]U mjesecu kolovozu 2002. godine IMOTA DINAROID je slučajno pronašao na IMOTAcaffe forumu jednu pjesmu koja mu se neobično dopala zbog sviježih humorističkih (pomalo i podrugljivih) primjesa i uvjerljivih realističkih opisa jednog tipičnog imotskog "gastarbajtera". Iako pjesma ne poštiva klasični metrički obrazac deseteračkog pjesništva (pored deseteraca uočavamo i drugačiju metriku: osmerci, deveterci, dvanaesterci itd.), ova pjesma se po svome tonu, stilu i osjećaju ipak može uvrstiti u suvremeno hrvatsko narodno pjesništvo, dakle pjesništvo proizašlo iz naroda i za narod. I upravo ta njena nepretencioznost i sjajno pronicanje u psihologiju jednog tipičnog imotskog "gastarbajtera" pružaju jedinstveni pjesnički doživljaj. Riječ je o svojevrsnom poetskom ludizmu koji je na rubu dobroćudnog vica, ali je opet tako stvaran i uvjerljiv. Autor "Dijaspore na urlabu" jeste Davor Todorić iz Imotskog, a napisao ju je na samu Veliku Gospu, 15. kolovoza 2002. godine. Napomena: "urlab" je uobičajan izraz imotskih radnika u Njemačkoj (preuzet iz njemačkog jezika) a znači godišnji odmor ili praznike. Riječ "bauštela" znači gradilište a "Matica" je mjesni (imotski) izraz za rijeku Vrljiku.


Piše: Davor Todorić

(Velika Gospa, 15.VIII. 2002)

Po vazda ja u Švabiji radim,
Na baušteli drugima kuće gradim.
A kad osmi misec dođe,
Sa ženom i dicom u rodni kraj se pođe.
Mercedes novi "es" je klase brajo,
U Imotskom takvog nema pajdo.
Velika Gospa naš je blagdan pravi,
Proložac misto da se proslavi.
Rodijaci bliži i komu se još dade,
Prostrli deku nasrid livade.
Dok pratri nešto s oltara divane,
Ja trknem naručit janjetine.
Malog mlađeg vodim za ručicu,
Kupim dinju i metnem je u Maticu.
Po nalogu moje kume Ive,
Stavim toćat i jednu gajbu pive.
Gotova misa, lemozinu platimo,
Pa svi onda na janjetinu navalimo.
Popijemo svak po pet-šest piva,
Zvizdan puca a meni se sniva.
Na deku legnem al' od dice nema mira,
Na ringišpil bi tili da se đira.
Dođe večer sritnem pajdu Mirka,
Ajmo, kaže, u gradu je svirka.
Mate Bulić na trgu piva,
Popijemo svak po pet - šest piva.
Ja bi tada rada do kuće,
Al ekipa kaže "Ajmo na buće!"
Mene muka polako hvata,
U Švabiju moram za par dana.
Mili Bože lipo li je bilo
Dogodine opet se ponovilo.

Boris Buden: "Agrameri lete u nebo"
02.07.04 (1:27 pm)   [edit]
[i]Druga polovica 90-tih godina 20. stoljeća obilježila je vrhunac rasističkog ludila u Zagrebu. Žrtve nisu bili Židovi, crnci, cigani, Srbi ili Muslimani, već Hrvati - Dinaroidi, poglavito Hercegovci. Tko je promovirao tu antihercegovačku ujdurmu? Lažni humanisti - Europejci, ljevičari i malograđani. Malo se hrvatskih intelektualaca ovome suprotstavilo, a da o čovjekoljubivim ljevičarima i ne govorim. Međutim, postoje časni izuzeci. Jedan od njih je i hrvatski publicist i ljevičar Boris Buden koji je 1996. objavio knjigu pod naslovom BARIKADE (Zagreb, 1996, Arkzin-Biblioteka Bastard). Hrvatski Guslar će u nastavku ponuditi svojim čitateljima jedan zanimljivi prilog iz ove knjige (naslov: "Agrameri lete u nebo").[/i]


Piše: Boris Buden

"A u pizdu materinu,"mrmljao je poluglasno čovjek u tramvaju duboko uzdišući pri svakoj psovci. Nakon stanovita vremena suputnicima to dozlogrdi te jedan od njih priupita neznanca: "Dobro koji vam je đavo čovječe, što psujete neprestano?"
- "Kćer mi se sutra udaje za Hercegovca."
- Nato će cijeli tramvaj s dubokim uzdahom:"A u pizdu materinu!"

Ovo je tek jedan od mnogih viceva i anegdota o Hercegovcima koji se danas masovno kolportiraju Zagrebom. U njima je ovaj tip Hrvata, i to Hrvata u jakom, štoviše, u najjačem smislu, predmet nemilosrdne poruge.To ruženje međutim, ruženje je sa sistemom. Osobine zbog kojih je Hercegovac izvrgnut ruglu brižljivo su odabrane i nepogrešivo se sklapaju u fantom-sliku apsolutnog negativca. Na meti je najprije uljez. Hercegovac je to od rođenja. Već tada mu naime pod jastuk stavljaju plan grada Zagreba, tog ekskluzivnog cilja svih njegovih budućih životnih težnji, mjesta koje on, da bi ispunio svoje životno poslanje ima osvojiti i kojim mora u potpunosti zavladati. Ali on, taj uljez, ostaje u očima velegrađana nepopravljivi primitivac, nedoučeni provincijalac koji na tamna odijela s kravatom navlači bijele čarape pretvarajući sebe u pripadnika plemena white socks, kako ga prekrštava metropolski sleng. Svojoj odioznosti ne zna, ovaj slaboumnik, doskočiti drugačije no da u džepu drži magnet - kako bi usprkos svemu bio privlačan, barem tako nam pripovijeda vic.

No, daleko od toga da je naš Hercegovac tek bezazlena provincijalna budala. Naprotiv, u vicevima se često poantira njegova brutalnost. Što je prvo što će učiniti Hercegovac nakon prometne nesreće koju je prouzročio svojim BMW-om? Zaklopit će mobitel. Postoji međutim još nešto što je i pored ovog portreta brutalnog, primitivnog i blesavog uljeza iz Hercegovine svim tim vicevima zajedničko. To je mehanizam njihove tvorbe, šovinistička logika koja ih sve zajedno proizvodi. Svi se ti vicevi i anegdote odvijaju naime po istom fantazmatskom scenariju. Iz korpusa hrvatskog građanstva istiskuje se jedna grupa ljudi na koju se projiciraju društvene negativnosti i koja ovako demonizirana postaje simbolički simptom-uzročnik sveukupne društvene nesreće. Zato je naivan svatko tko vjeruje da vicevi o Hercegovcima govore nešto realno o samim Hercegovcima. Odnosno, s njihovim stvarnim osobinama imaju oni taman onoliko zajedničkoga koliko je i onaj prljavi, egoistični, grabežljivi zelenaš iz antisemitskih viceva imao zajedničkog sa stvarnim Židovima. U tom smislu, koliko god to paradoksalno zvuči, može se reći da su danas u ovim vicevima upravo Hercegovci žrtve hrvatskog antisemitizma, žrtve upravo onog političkog projekta na čijem ostvarenju su stekli svoju besmrtnu prvoboračku slavu, projekta etnički čiste hrvatske državnosti. Jer Hercegovac se danas odbacuje upravo po onom istom rasističkom ključu koji ga je svojedobno doveo na tron te hrvatske državnosti. On, koji je bio ispred svih na junačkom domovinskom zadatku protjerivanja srpskih došljaka, uljeza, tih opančara i šiljoglavaca, on koji je najdublje zasijecao kad je trebalo sa zdravog, europskog, katoličkog, tisućljetnog hrvatstva odstraniti strano tijelo balkanskog primitivizma oličeno u srpskoj manjini u Hrvatskoj, našao se u ulozi svoje žrtve. Njegova tragedija, koju je u realnom smislu dovršio bosanskohercegovački rat svih protiv sviju, simbolički je ipak kulminirala onim nedvosmislenim prijedlogom za razmjenu koji se svojedobno mogao pročitati s nekog hrvatskog zida: vratite nam naše Srbe, evo vam natrag vaši Hercegovci.

Na mjesto isključenog Srbina, oko čije se demonizacije svojedobno iskristalizirao hrvatski identitet, stupio je Hercegovac, i to kao nositelj istih odioznih osobina. Stoga ovdje nije riječ tek o ironiji sudbine, kao što ni u vicevima o Hercegovcima nije riječ o samim Hercegovcima. Riječ je o logici same stvari, o unutarnjoj nužnosti pokrenutih društvenih procesa. Ništa bolje ne svjedoči o tomu od onog na početku citiranog vica. Ondje, naizgled glavni lik u tim vicevima, sam Hercegovac, zapravo uopće i ne izlazi na scenu. Nimalo slučajno. Jer u svim tim vicevima i anegdotama Hercegovac i nije ništa drugo do jedna pomoćna konstrukcija, neka vrsta provizorne skele podignute oko stvarne građevine. Sva sirovost, primitivizam, grubijanstvo Hercegovca, sva njegova provincijalna glupost i nezgrapnost, opskurnost ovog uljeza, služi samo jednoj svrsi - proizvođenju iluzije da je pozicija s koje se pripovijeda vic mjesto neupitne profinjenosti, velegradske prosvjećenosti, samosvjesne građanske moralnosti, visoke kulture i urbanih manira. Na primjeru gore navedenog vica pokazuje se kako je lako raspršiti ovu iluziju. Dovoljno je samo postaviti pitanje: je li ona fina zagrebačka cura čiju udaju za Hercegovca oplakuje javno, zajedno s čitavim tramvajem sugrađana njen otac, je li dakle ta cura uopće zaslužila išta bolje od onog sirovog provincijalnog primitivca? I što je ona drugo nego i sama jedan proizvod one iste hrvatske malograđanske ideologije koja je na vlast dovela tog omraženog Hercegovca; ideologije koja je njoj unaprijed namijenila sasvim određenu sudbinu: da slini po raspelu, rađa Hrvate i bude kuš. A ako joj kojim slučajem uspije probiti se na javnu scenu, onda će na njoj odigrati već unaprijed pripremljene uloge. Ili će nastupiti kao glasnogovornik muških želja, od onih političkih do onih intimnih, ili će kao dekorativni privjesak muške moći odšutjeti kompletni nastup. Ili dakle, da se poslužimo paralelom iz životinjskog carstva, kao kreštavi papagaj, ili kao paradna kobila. A kad bi se ta naša cura i uzjogunila, znamo što bi je čekalo. Nisu malo šminke potrošile zagrebačke dame na prekrivanje masnih šljiva pod očima.

I što bi htio onaj otac iz vica? Bolje partije od Hercegovca svojoj kćeri ionako neće naći. Ali ne psuje on zbog gorke sudbine svoje kćeri, nego zbog vlastita poniženja i nemoći. Vic se naime poigrava slikama koje su duboko ukorijenjene u našem iskustvu svijeta. On otvoreno zaziva fantazije gotovo mitske težine. Jednoj grupi ljudi strani uljez otima ono najvrednije čime ona raspolaže - predmet najvećeg uživanja i ujedno zalog reproduktivne sposobnosti grupe, oboje predstavljeno u djevici čiju otimačinu grupa nemoćno promatra. Vic je dakle scena najvećeg mogućeg poniženja grupe, poniženja koje u našem slučaju primitivni Hercegovac nanosi uljuđenom zagrebačkom građanstvu. Reakcija te grupe na ovo poniženje jest prije svega bespomoćna fascinacija, a sam vic mazohistički je prikaz njene vlastite kastracije. Upravo je taj jadni zagrebački malograđanski mlakonja onaj koji u ovoj priči najviše uživa - u poniženju koje mu nanosi vitalni i potentni hercegovački grubijan. Ali, već smo pokazali da je predmet otimačine u svojoj biti oduvijek već bio predodređen za tu svrhu, da su ona fina zagrebačka cura i sirovi hercegovački provincijalac upravo idealan par.

No jednako je jasno i to, da otac i njegovo tramvajsko društvance oplakuju gubitak nečega što nikada nisu posjedovali - samosvijest građanske individualnosti koja se slobodno realizira na intimnom, socijalnom i političkom planu i koja je u svojoj navlastitoj urbanosti jedina prava suprotnost provincijalnom balkanskom primitivizmu predočenom u Hercegovcu iz vica. Kćerima te građanske samosvijesti, dakle zakonitim kćerima građanske, a time i ženske emancipacije ovog našeg stoljeća, ženama oslobođenim stega patrijarhalnog morala i obveza spram nacije odnosno države, tim više međutim svjesnima socijalnog i političkog značaja svoga spola, tim se ženama nešto takvo kao što je Hercegovac iz vica nikako ne može dogoditi. One s njim mogu voditi samo rat, nikada ljubav. S finom zagrebačkom curom stvar stoji sasvim drugačije. Ona Hercegovca odabire jer je oduvijek živjela s njim, jer je on, odnosno ono što on reprezentira, dio njezina najintimnijeg životnog iskustva. Sav onaj primitivizam, nasilnost, zatucanost, grabežljivost, sve ono dakle što je u vicevima projicirano u uljeza iz Hercegovine, nije ništa drugo do naličje njene zagrebačke obiteljske idile, šlajerom hipokrizije prekrivena ugnjetačka stvarnost njezina kršćanskog morala, sirovi svakidašnji sadrzaj fiktivne finoće njezinog velegradskog odgoja. Zato je Hercegovac samo u vicu došljak. U svojoj biti i u našoj stvarnosti on je oduvijek bio rođeni, premda nepriznati Zagrepčanin.

Nije Hercegovac dakle nikakav musavi rabijatni deran iz provincije, on je originalni facuk naše metropole. Njegovo je rodno mjesto, da upotrebimo teške Matoševe riječi o Zagrebu i Zagrepčanima, očajna nemoć polugrada, polukulture, poludruštva, koje se u nekim svojim pojavama zove polusvijet. Sva zla pripisana u vicevima njemu i smještena podrijetlom u daleku
Hercegovinu, autentična su zla glavnoga grada. Tu istinu uostalom ništa tako dobro ne iznosi na vidjelo kao sam citirani vic. Upravo su Zagrepčani ti koji u njemu psuju ko kočijaši! Vicevi o Hercegovcima proizvod su hrvatskog malograđanina. Oni predstavljaju njegov neuspjeli pokušaj da se izdigne iznad društvenih, kulturnih i političkih prilika koje ga uvijek iznova sakate i ponižavaju. Oni su izraz njegove nemoći da ovlada silama koje je sam prizvao i sam doveo na vlast da bi odmah potom postao njihova jeftina igračka, predmet njihova iživljavanja. U njima on živi svoj fiktivni bolji život, dopuštajući, u dubokom samosažaljenju, da mu se otima i ono što nikada nije uspio izgraditi u sebi - svoj građanski identitet. U njima ovaj sitni zlobni šovinist, ovaj oportunist iz strasti, ovaj vječiti nesretnik i polutan na trenutak umišlja sebi da je nešto drugo, da bi upravo u toj fantaziji potvrdio svoju nesposobnost da to drugo, bolje, stvarno i postane. Zato, kada ih čujete kako se Hercegovcima smiju, znajte, sebi se smiju.

Boris Buden: "Agrameri lete u nebo"

[i]Za Hrvatski guslar priredio:
Imota Dinaroid[/i]

02.07.04 (11:14 am)   [edit]
[i]Blago Tadić, hrvatski guslar i pučki pjesnik iz Toronta, rodio se u hercegovačkom selu Vionica (Međugorje) 16. ožujka 1939. godine, tj. na isti dan kad je na brdu Križevcu iznad Međugorja blagoslovljen ogromni križ koji kasnije postaje središtem brojnih hodočasnika iz cijelog svijata.

Guslar Tadić je uvjeren da mnogi događaji iz njegova života imaju izravne veze sa Gospinim ukazanjima u Međugorju koji su započeli 24. lipnja 1981. Evo najvažnijih događaja: podudarnost nekih značajnih datuma u guslarevu životu, sretano izvlačenje lutrije (gdje guslar Tadić dobiva 100, 000 dolara), neobično otkriće izvora bistre vode te na kraju, "na sedamnaestu godišnjicu braka, tj. 14. studenog 1984", kako kaže guslar, "odguslio sam svetu pjesmu i naslonio se malo da odmorim, kad kroz uši prođe lijep zvuk kao zvonce, sa debelim glasom kojega nisam razumio". [/i]

Čitajte prilog guslara Tadića u cijelosti:

[b]Moji događaji u vezi Križa na Križevcu brdu u Međugorju[/b]

Križ, na Križevcu brdu u Međugorju, je podignut, na spomen tisuću devet stote obljetnice smrti Isusove. Križ je visok deset metara, a širok dva kraka po jedan i po metar. U Križu su uzidane svete moći koje je fra Bernardin dobio iz Rima. Fra Bernardin je dao da se na Križu utisne ovaj natpis: Isusu Kristu, otkupitelju ljuskog roda, u znak svoje vjere, ljubavi i nade, podigoše o. Bernardin Smoljan, župnik, i župa Međugorje. Od svakog zla oslobodi nas, Gospodine.

Križ je završen 15. ožujka 1933. godine, blagoslovljen 16. ožujka 1933. godine. Majstori koji su izveli radnju su moj djed Nikola Vasilj Grlić Ivanov i Ante Redžo Dugančić Ivanov.

Kraljica mira je rekla vidiocim da je Križ bio u Božjem planu, i priprema za njezin dolazak, i obraćenje svijeta njoj i njezinu sinu Isusu Kristu. Mnogi su to i učinili i obratili se.

Po mome mišljenju, i nekih svećenika, moji događaji koji su se zbili od rođenja, mnogo se događalo na iste datume; kad je Križ bio podignut i kada se blagoslovio. Ovako po redu: ja sam rođen šest godina kasnije na isti datum kad je Križ bio blagoslovljen, tj. 16. ožujka 1939. godine. Otišao od kuće 16. veljače 1966. Došao u Njemačku 16. veljače 1966. Ženi Ankici bilo16 godina kad smo se ženili. Rodom iz Zvirovića kraj Međugorja. I Ankičin djed Jozo Kapular, isto pravio Gospi kip. I sin mu Ante i kćer Anica kasnije obnovili na istom mjestu stari kip.

Ženili se 14. studenog 1967. u Njemačkoj. U Kanadu došli opet na 16. studenog 1967. Kada se Kraljica mira ukazala 24. lipnja 1981. u Međugorju, ja sam postavio ispred kuće Gospin kip, i stavio u kip zemlje i cmilja iz Međugorja. I video kasete o Međugorju sam širio i djeca po školama i crkvam davala. I sastavio sam prvi pjesmu o događajima u Međugorju i poslao je vidiocim, i s njima se dopisivao. Nekoliko mjeseci kasnije opet na isti datum 16. ožujka 1982. na 43. rođendan, igrao lutriju i blagoslovio je svetom vodom iz Međugorja. I igrala na dan svetog Josipa i irskog sveca St. Patricka. Sve u tri dana 19. ožujka 1982. I dobio sto tisuća dolara.

Opet čudo dvije godine kasnije, blizu Gospina kipa izvirala bistra voda malog kapaciteta. Vidila je moja obitelj i susjedi. Uzeo sam bijele krpe jedan dan i potopio u vodu i dijelio mojim susjedima i sad imam te krpe kod sebe. Sutradan vode nestalo.

Iste godine, 1984., dogodilo se još veće čudo, na sedamnaestu godišnjicu braka, tj. 14. studenog 1984. Odguslio svetu pjesmu i naslonio se malo da odmorim, kad kroz uši prođe lijep zvuk kao zvonce, sa debelim glasom kojega nisam razumio.

Po mome mišljenju teško je naći čovjeka koji je mogao nešto ovako doživjeti i pronaći sve podatke tko je i šta sve radio, i kako je bilo u vezi podizanja Križa koje je zabilježio tadašnji župnik Župe Međugorje fra Bernardin Smoljan, koji je i sam blagoslovio Križ sa drugim svećenicima uz mnoštvo našeg hrvatskog naroda u najgore vrijeme diktature.

Još sam se sjetio - Križ je bio završen 15. ožujka, a mi smo živili na broju stana 15 gdje sam lutriju dobio. Isto, podatke pronašao u 15. broju “Kršnog zavičaja”. Bio sam isto bolestan u šesnaestoj godini. Žena Ankica umrla šesnaest kilometara od kuće. Naš sin Josip se rodio na proslavu uzvišenja Križa u Međugorju.

Najveće čudo - imam kamen na kojemu svak vidi Gospin lik. Drži Malog Isusa. Ima jedna zvijezda i u sredini kamena mali mostić. I vidi se Isusovo tijelo kada su ga skidali sa Križa.

Blago Tadić iz sred Međugorja,
toga svetog i divnog obzorja.
Te Križ sveti stoji gore na vidiku
pronio je slavu kroz Afriku i Ameriku.
Na kojem je Isus Krist visio
i najteže muke podnosio.
I na Križu svome Ocu uzdahnuo
opet griješnom svijetu od Oca oprost zatražio.
I svijet od propasti izbavio
ja mu se za svetu milost zahvalio.

[i][u]Evo još nekih guslarskih ostvaraja Blage Tadića - najprije pjesma zavičajno-vjerskog ugođaja, a potom pjesma posvećena Majci Terezi[/u]:[/i]

Sveto brdo Bijakovsko milo, cijeli svijet oko sebe svilo.
Sveto brdo Međugorsko drago, najveće je sada svjetsko blago.
Sveto tilo Marije se spusti, svete riječi dječici izusti.
Svetoj ime Kraljica je mira, te svakome sada srca dira.
Ako nekog neki problem priječi, post molitva preko Krista liječi.
Mir na nebu jedanput zasija, mir Vam želi Isus i Marija.
Moje rodno selo Vionica, surađuju našeg sela dica.
U seljana mnogih vjera jaka, mi imamo zvonik svetog Marka.
Kada zvono svetog Marka zvoni, cijelo Brotnjo moli, i Bogu se pokloni.
A zvono je jakog zvuka, svuda krupu, oblakove goni.
Kad se sprema nevrijeme i krupa, naše zvono kao i grom lupa.
Te odbija oblakove jake, to veseli broćanske seljake.
Šteta njima tada zaobišla, na usjeve krupa nije sišla.
Naše Brotnjo, poznato po svemu, kvalitetno voće i povrće gaji se u njemu.
Tu najjačeg imademo vina, tražila ga svaka carevina.
Već tisuću godina na znanje je dato, grožđe, vino, duhan, trešnje, po svijetu poznato.

Tako isto Križ na brdu Križevcu, zahvaljujem mom didi i ocu.
I župljanim župe Međugorje, uljepšaše broćansko obzorje.
Sve uz pomoć naših franjevaca, iz cijeloga svijeta, tu se kupe dica.
Dragom Isusu i Majki tu počast odaju, i za svoje grije’ svi se kaju.
Kod nas krupa, nema više mista, jer uz pomoć Isusa nam Krista.
Otkad sveti Križ nam uzvisiše, krupa nije tukla Brotnjo
A moj djed i Redžo, majstori su bili, iz Rima su svete moći u Križ postavili.
Tu je lijek cijeloga svijeta, kod Križa je bilo najviše zavjeta.
To je, braćo, od trideset treće, i vjernika molitve najveće.

Selo malo nazvano Šurmanci, primaklo se svojoj dragoj majci.
I u župi selo Miletina, sve što pišem ovo je istina.
Ovo vam je poruka najkraća, sad su složni kao prava braća.
Dok je u župi svetoga Jakova, nikad neće prestati obnova.
I sva druga okolina cijela, kod nas čiste i duše, i tijela.
Sveti Jakov sve nas zaštićuje, ko ga s vjerom, molitvom poštuje.
Zaštitnik je Međugorske župe, mnogi svjetski vjernici pristupe.
Kod njeg mole, naveliko klanja, te bolove sa tijela otklanja.
Tu se Gospa sa narodom spaja, i sotonska djela tu razdvaja.
Draga majka, mila Isusova, sin je posla da dođe obnova.
I sva druga okolina cijela, liječe kod nas, svoja griješna tijela.
Te obnova i tijela i duše, da sotonska sva se djela sruše.
Da ne kvari Božje planove, pa da narod ima mirne snove.

[b]O Majci Terezi[/b]

Rodi majka veliku svetinju
što pomognu jadnu sirotinju.
Majka Tereza punom parom radi
sirotinja da ne mrije od gladi.
Albanka je baš porijeklom bila
što je dobra majka porodila.
Bog je posla da čuda napravi
gladne djece koliko izbavi.
Izbavi ih od sigurne smrti
velik teret na sebe uprti.
Al’ Terezi nije teško bilo
sirotinji dobro se činilo.
Gladnu dicu po ulici kupi
od svog dobra nikad ne o’stupi.
U Indiji djecu spašavala
prvu pomoć svima je davala.
Na ulici nikog ne ostavi
to bijaše, braćo, anđel pravi.
Bog je, braćo, Indiji pokloni
mnoge muke sa djece otkloni.
Na rukam joj djeca umiraše
svoje duše dragom Bogu daše.
Sad nam umrije svetica nam mila
iza sebe sestre ostavila.
Da se dalje velika djela prave
sirotinju samu ne ostave.
Pokoj vječni i velika hvala
sirotinji veliku pomoć dala.
Sirotinjskom i Božjem radu
Nobelovu dobila nagradu.

16. siječanj 1999.

[i]Ove je radove za tisak uredila [b]Ljerka Lukić[/b], voditeljica Literarne udruge Hrvata u Kanadi. [/i]


02.06.04 (10:58 pm)   [edit]
[i]Mi smo Dinaroidi u ime hrvatstva podnijeli neizmjerne žrtve. Žao nam nije! Hrvatstvo je naša sudbina, naša povijest i budućnost. Međutim, da li baš uvijek moramo u ime opće kategorije hrvatstva pročišćavati i vlastitu krv (zaražena kamenom i ustašama - vele nam čuvari posvećene "istine") ?

Da li moramo - poput bolesnika na samrtničkoj postelji -uvijek iznova tražiti novu tranfuziju "zdrave" zagrebačke krvi da bismo dokazali odnarođenoj Metropoli (i sami sebima!) da smo vrijedni hrvatskog imena?

U ime Metropole, bacili smo naše svete dinaroidne gusle u zapećak. U ime Metropole kroatizirali smo (čitaj: uškopili!) našu ikavsku pjesmu "U se vrime godišća". U ime Metropole slavimo bana Jelačića za svog junaka dok naš dinaroidni junak - Mihovil Pavlinović - stoji po strani, daleko od domoljubnih poskičica i gradskih trgova. U ime Metropole sanitanizirali smo Andriju Kačića Miošića do svoje karikature. Kačić da, ali ne i njegova guslarska baština - rekoše nam čuvari "istine".

Međutim, dželati i dalje nisu zadovoljni brojem odrubljenih glava. I dalje se priziva sviježa krv. Glave moraju padati!

Najnovije pročišćavanje (čitaj kroatiziranje!) Dinaroida odvija se i na jezikoslovnom planu. Dakle, više ni štokavsko narječje Dinaroida nije podobno europskim konjušarima!

Naime, onaj tko pažljivo promatra vodeća elektronska općila u Hrvatskoj uočit će u novije vrijeme sve veću nazočnost nekog čudnog hrvatskog jezika (neobične intonacije i iskrivljena naglaska).

Znamo da je standarni hrvatski jezik utemeljen na novoštokavskom narječju. Međutim, na nesreću "urbanih
rasista", novoštokavsko narječje govore isključivo
"ustaše" Marka Perkovića Thompsona, Dinaroidi, guslari i gangaši. Stoga se taj jezik nužno mora odjenuti u
"prosvijećeni" europski klobuk sa "finim" zagrebačkim jezičnim nijansama.

U nastavku prilažem dijelove članka uvaženog hrvatskog jezikoslovca Dalibora Brozovića ("Kvare li ruralni Dinarci hrvatske naglaske?", Vijenac, broj 196, Zagreb, 06. rujna 2001 ).



[u]Sustavno nametanje [/u]

Zbog ljudske sklonosti da se s prljavom vodom baca i dijete u dijelu hrvatske javnosti uvijek je bilo stanovitog neraspoloženja prema normativnomu naglašavanju kao takvomu (...) Drugi je povod sličnoga nezadovoljstva zabluda nekih hrvatskih ne samo intelektualaca da je normativna akcentuacija kao takva zapravo srpska.

Treći je motiv ne nov, ali u posljednje je doba bez sumnje prilično ojačao. Riječ je o shvaćanju da novoštokavskom akcentuacijom govore samo seljaci, ili kako je sada aktualno reći, ruralni Dinarci. Reći komu da je Dinarac danas je gotovo uvreda. »Protudinarsko« raspoloženje ima dva poticaja. Prvi se nadovezuje na već izneseno, to jest, riječ je o zabludi da je »dinarstvo« tipično za srpsku naciju, a zapravo, ljudi iz dinarskih krajeva imaju u cjelini hrvatske nacije veći udio nego u cjelini srpske i u Zagrebu je svaki naraštaj »dinarskiji« (ujedno i novoštokavskiji) od prethodnoga, a u Beogradu je obratno. Moram priznati da je pomalo mučno raspravljati na ovaj način, no kada se radi o predrasudama i zabludama, bilo kakvima, treba ipak iznijeti činjenično stanje.

Postoji još jedan poticaj za protururalna i protudinarska usmjerenja. On nema međunacionalne nego unutarhrvatske motive. Tu je u pitanju shvaćanje da naši Dinarci nameću ruralna mjerila, da u civilizacijskom ali i gospodarskom pogledu vuku Hrvatsku prema dolje, da njihov jezični tip ne može biti modelom za suvremeni standardni jezik, koji je urbana, moderno kulturna pojava, itd., itd., a sve to vrijedi u prvom redu za akcentuaciju, koja mora biti urbana, suvremena, kolokvijalna, ne tamo nekakvo gorštačko zavlačenje. Traži se dakle da navodni moderni urbani razgovorni naglasci zamijene dosadanju normativnu akcentuaciju.

[u]Različiti gradski akcenti [/u]

Nevolja je u tome što nema općehrvatske gradske razgovorne akcentuacije. Uzmemo li u obzir samo najveće gradove, nemoguće je naći nešto što je zajedničko zagrebačkomu, riječkom, splitskom i osječkom gradskom razgovornom naglasku. A onda još Dubrovnik, Šibenik, Zadar, Pula, Karlovac, Varaždin, Brod, da ne nabrajam dalje (Mostar se pak i ne usuđujem, spomenuti, ili čak Travnik). Pa tu su onda razne četvrti u istome gradu, razni društveni i obrazovni slojevi, razni naraštaji. Jedino što je stabilno, poznato, nedvojbeno, provjereno, sustavno — ipak je samo sada već tradicionalna hrvatska normativna akcentuacija na novoštokavskoj osnovi.

Sve iznesene tendencije djeluju na isti način i rezultati toga djelovanja mogu se svakodnevno čuti ne samo u životu nego i na hrvatskoj televiziji.

02.02.04 (8:43 pm)   [edit]
Uvodna riječ IMOTE DINAROIDA povodom serije priloga [b]Jagode Martinčević [/b](podlistak u Slobodnoj Dalmaciji, 11. XI. 2002 - 18. XI. 2002) na temu Jakova Gotovca:[/u]

[i]Psihološki portret hrvatskog Dinaroida - kojeg krase domoljublje, vjernost pučkom narodnom izričaju, guslama i tradiciji - ponajbolje se može vidjeti u životu i djelu opernog skladatelja Jakova Gotovca (1895 - 1982).

Gotovčevo glazbeno stvaralaštvo - navlastito opera "Ero s onoga svijeta" - prenosi slavu hrvatske dinaroidne glazbe diljem svijeta i svaki Hrvat, poglavito Hrvat-Dinaroid, mora zbog toga biti neizmjerno ponosan.

Poput Wagnera, koji svoje glazbeno uporište gradi na nordijsko-germanskoj mitologiji, tako i Gotovac nalazi svoje nadahnuće u pučkom folkloru hrvatskih Dinaroida, u njihovim guslama, narodnoj predaji i povijesno-domoljubnoj tematici. Dakle, riječ je ovdje o nacionalnom (ognjištarskom) smjeru hrvatske glazbe kojoj je uzor hrvatski seljak, a svjetonazor - hrvatski opanak! A znamo da je hrvatski opanak (htjeli to "urbani" Europejci ili ne) ipak jedino po čemu smo mi Hrvati prepoznatljivi u kulturnome svijetu. O tome svjedoči ne samo Gotovčevo glazbeno stvaralaštvo ili pak oduševljenost kulturne Europe našim desetercem u 19. stoljeću već također i fenomen hrvatskog naivnog slikarstva u 20. stoljeću.

Ukratko, Jakov Gotovac je ustaša - Dinaroid - koji ustaje protiv urbano-kosmopolitskog smjera u hrvatskoj kulturi svoga vremena te na vlastitom hrvatskom ognjištu pronalazi svoje nadahnuće i smjerokaz. Ili da citiram samog skladatelja: "Da sam se poveo za tadašnjim Bečom od mene ne bi bilo ništa, tek jedan bijedni epigon više."

Ne samo u glazbenom izrazu već i u naslovu svojih djela (Ero s onoga svijeta, Guslar, Dinarko, Kamenik, Dalmaro, Orači itd.) Gotovac svjedoči svoju trajnu ljudsku i umjetničku vezu kako sa dinaroidnim kamenom tako i prema hrvatskoj epopeji uopće (opere "Mila Gojsalić" i "Petar Svačić").

Također nije pretjerano reći da je Gotovac zapravo predstavnik guslarskog smjera u hrvatskoj operi. I doista, Jakov Gotovac jeste guslar! Činjenice kažu da je njegov djed (s majčine strane) bio poznati narodni guslar. Gotovac je također prvo svoje pjevačko znanje kalio u splitskom pjevačkom društvu pod nazivom -"Guslar". Međutim, to nije sve! Gotovac i jednom svom glazbenom djelu daje naslov "Guslar", a u njegovoj povijesnoj operi Mila Gojsalić narodni guslar postaje i
aktivni sudionik u operi.

Dobro se prisjetiti ovih činjenica kad nam neki "napredni mutant" urbano-svjetskog podrepka počne bacati drvlje i kamenje na hrvatske gusle. Ukratko, guslari jesmo. Mi se dičimo našim seljačkim guslama i opancima. Ako vam to smeta - KREPAJTE !!!



[i](Podlistak Slobodne Dalmacije
11. XI. 2002 - 18. XI. 2002)[/i]


[u]"Otiša mali u mužikante!"[/u]


Ero s onoga svijeta, najizvođenija hrvatska opera, i njegov autor i glazbeni otac Jakov Gotovac (1895. - 1982.) pripadaju, čini se, onim "općim mjestima" hrvatske kulture o kojima (kao da) svi sve znaju. Pa ipak, s vremena na vrijeme, a osobito u ovakvim datumskim prigodama prisjećanja na 20. obljetnicu maestrove smrti, pitamo se je li tome baš tako, i nismo li možda ipak štogod ostali dužni skladatelju koji je ime hrvatske glazbe više no itko drugi pronio svijetom?

[b]Zlatni trenutak[/b]

Gotovac je, naime, u svijesti glazbenih priređivača, a i najvećega dijela publike, i danas prisutan uglavnom s Erom, mnogo rjeđe s nekim drugim vrijednim djelima svoga opusa, a neka pak ostaju i dalje nepoznanicom suvremenom glazbenom auditoriju. Zašto je tome tako nije dakako tema ovog feljtona, no on će ipak, brodeći pojedinim postajama Gotovčeva života i rada, upozoriti na neke nedoumice, možda i nepravde, u svakom slučaju nastojat će osvijetliti lik i djelo autora bez čije bi glazbe hrvatska kultura jamačno bila puno siromašnija.
Pri svakom susretu s temom Jakov Gotovac nužno se nameće temeljno pitanje: je li Gotovac samo autor Ere, opere koja ga je proslavila diljem svijeta, ili i njegov preostali opus nosi važne i vrijedne značajke autorskoga svjetonazora koji je u prvim desetljećima prošloga stoljeća označen kao nacionalni stil i pravac hrvatskoga skladateljstva?

Dakako da je Eri nemoguće odreći posebnost u cjelokupnom Gotovčevu stvaralaštvu, jer je ta opera onaj zlatni trenutak autora u kojem su inspiracija, talent i sretna okolnost idealna partnerstva s libretistom urodili remek-djelom, koje će obilježiti Gotovca zauvijek. No, neprijepornom činjenicom ostaje još čitav niz skladbi koje, kako je Gotovac sam govorio, "jednostavno nisu imale Erinu sreću".

I zato je tako gorljivo branio svoju ostalu "glazbenu djecu", a osobito onu na koju su se okomile dnevnopolitičke smicalice uzimajući si za pravo suditi o nečemu o čemu nisu ništa znali.

Upravo ovo naše vrijeme neke od tih nepravdi nastoji ispraviti (opetovana izvedba Petra Svačića i konačna pojava u javnosti Kamenika), a to samo znači da Gotovac još uvijek čeka zaokruženu znanstvenu (re)valorizaciju svog opusa, ali i prosudbu šire javnosti, dakle publike, koja ga desetljećima poznaje i voli kao autora Ere, Simfonijskog kola i naravno Himne slobodi iz Dubravke, iako je glazbu za Gundulićevu pastoralu u cijelosti malo tko čuo!

[b]Dobre i loše uspomene[/b]

I eto razloga za ovaj mali podsjetnik u nastavcima o životu i radu skladatelja koji je to postao na jedvite jade, čija je opera doslovce obišla svijet, prevedena na čak devet stranih jezika, koji se cijeloga stvaralačkog vijeka borio "s vješticama", a život završio doduše kao uvaženi akademik, no prilično rezigniran u odnosima s vlastitom sredinom.

Imala sam čast i sreću družiti se s majstorom Gotovcem. I dopisivala sam se s "odanim Vam starim maestrom" kako se najčešće potpisivao. Za jednog od posljednjih susreta u Pierrotijevoj ulici rekao mi je: "Možda bih trebao s ovoga svijeta otići zadovoljan, mnogo se toga ispunilo, imam dobru, brojnu obitelj, postigao sam, kažu, slavu, cijelog sam života radio ono što sam volio i osjećao svojim pozivom..., pa ipak se pod stare dane motaju crne misli u glavi i čovjek se sjeća i onoga što nije bilo lijepo...".

Tada već s pomalo gorkim humorom prisjetio se i rečenice koju su izgovarali prijatelji njegova oca davne 1913. godine: Šjor Pjero, mi vam se žalujemo što vam je sin otiša u mužikante.

[b]Prve note[/b]

Bila je to prva ocjena njegova budućeg poziva koji je odabrao i izborio protiv očeve volje. Otac Jakova Pero iz sela Vinovo Gornje u okolici Drniša držao je u to vrijeme u Splitu kao umirovljenik dućan prehrambene robe. Ni njemu, a ni prijateljima nikako se nije svidjela ideja tada osamnaestogodišnjeg Jakova, maturanta Klasične gimnazije, o pozivu glazbenika. Htio je sina advokata.
Majka pak, Ivanica, rođena Ćezo iz Muća, kći narodnoga guslara, podržavala ga je od malena i potajice mu davala po nekoliko kruna za notni papir i ine glazbene potrepštine.

A Jakov je svladavši osnovne elemente glazbene teorije skladao prve radove, kod Antuna Dobronića učio harmoniju, te upijao znanja od Josipa Hatzea u pjevačkom društvu Guslar i Ćirila Metoda Hrazdire, Čeha koji je vodio pjevačko društvo Zvonimir.
Vremenskim redom nastajanja kao prva skladba, ali bez broja opusa u Gotovčevu je stvaralaštvu 1911. godine upisana koračnica za tamburaše Svačić (koju autor uz još nekoliko djela ubraja u svoj porod od tmine), dok se kao opus 1 godine 1916. pojavljuju Dva scherza za mješoviti zbor.

[b]Od "Kolede" do Simfonijskog kola [/b]

Poznanstva i rad s Antunom Dobronićem, Ćiril-Metodom Hrazdirom i Josipom Hatzeom umnogome su utjecali na mladoga Jakova Gotovca. Tri su važne značajke koje mu ostavljaju u naslijeđe: Dobronić ideju o nacionalnom u glazbi, Hatze melodiku, a Hrazdira umijeće zborovođe. Povremeni boravak u Zagrebu omogućuje mu nadopunu skladateljskih vještina: s Vjekoslavom Rosenbergom-Ružićem Gotovac studira kontrapunkt, no ipak da bi zadovoljio očeve želje upisuje i studij prava. Zagreb će uskoro postati njegovo trajno obitavalište a između toga nekoliko će događaja još znatnije utjecati na definitivnu odluku - postati glazbenikom.

[b]Bečki dani[/b]

Godine 1919. za zborske skladbe Dva scherza (Oklada i Prigovaranje op. 1) i Dva muška zbora (Pod jorgovanom i Na Vardaru op. 3) dobiva prvu nagradu srpskoga pjevačkog društva u Zagrebu. Istodobno, upoznaje Milana Obuljena, vlasnika poznatog bečkoga nakladnog poduzeća Edition slave, koji mu nudi pomoć kao mecena i poziva ga na jednogodišnji studijski boravak u Beč.

Zagrebački je studij prava zaboravljen i Gotovac odlazi u europsku metropolu, na bečkoj Visokoj glazbenoj školi sluša predavanja kod Josepha Marxa, a džeparac zarađuje kao korektor u glazbenoj tvrtki Mozarthaus. Gleda predstave u Državnoj operi, marljivo posjećuje koncerte i druži se sa svojim Splićanima, skladateljem Ivom Tijardovićem i slikarom Marinom Tartagliom.

No, bečka godina brzo prolazi, vrijeme je za povratak te se Gotovac 1922. godine zatiče u Šibeniku gdje organizira glazbeni život. Osniva filharmonično društvo, priređuje koncerte a na jednom od njih susreće zagrebačku i europsku primadonu Maju Strozzi-Pečić. Velika Travijata, prijateljica Thomasa Manna, o kojoj on piše u Doktoru Faustusu kao najljepšem glasu obiju hemisfera, čudi se što tako darovit glazbenik radi u Šibeniku. Njezinom preporukom Gotovac po drugi put stiže u glavni hrvatski grad, u kojem će ostati do kraja života.

[b]Vatreno krštenje[/b]

U operi Hrvatskoga narodnoga kazališta ravnatelj Petar Konjović zapošljava ga najprije kao korepetitora a zatim i dirigenta u opereti. Pravo pak vatreno krštenje mladi glazbenik doživljava u eri ravnatelja Opere Fridrika Rukavine, koji mu naređuje da od danas do sutra mora zamijeniti oboljelog dirigenta Oskara Smodeka i Gotovac u roku od 24 sata uči partituru opere Samson i Dalila, s kojom bez pokusa debitira kao operni dirigent. U nekoliko desetljeća nanizat će brojan repertoar, među inima i najzahtjevnija djela poput Pikove dame P. I.Čajkovskog, Rigoletta i Krabuljnog plesa G. Verdija, Halke S. Moniuszka, Hovanščine M. P. Musorgskog; ravna praizvedbom opere Dorica pleše K. Odaka te prvim hrvatskim izvedbama baleta Pulcinella i Žar ptica I. Stravinskog, Šut S. Prokofjeva, Žara A. Caselle kao i Tijardovićevim operetama Splitski akvarel i Pierrot Ilo, i dakako vlastitim djelima Ero s onoga svijeta i Morana.

Dirigentski rad s podjednakom ljubavi dijeli između onog u operi i onog u radu s pjevačkim društvima. Upravo s jednim takvim, pjevačkim društvom Mladost, provest će punih 17 godina i gostovati diljem Europe. Mladosti zahvaljuje i svoj prvi veliki skladateljski uspjeh jer ono naručuje Koledu, pučki obred za muški zbor i instrumentalni sastav, koji ostaje jednim od Gotovčevih zaštitnih znakova. S galerije Hrvatskoga glazbenoga zavoda jednu izvedbu Kolede slušaju skladatelj Blagoje Bersa, ravnatelj opere Milan Sachs i ravnatelj drame Josip Bach, koji nakon koncerta prilazi Gotovcu s riječima: Samo vi možete skladati novu glazbu za Dubravku.

[b]Izazov Gundulića[/b]

I tako mladi Gotovac, nakon Zajca i Dobronića, kao treći skladatelj pokušava glazbom oplesti Gundulićevu pastoralu koja se kao koncertna suita nezasluženo rijetko izvodi a najšira javnost zapravo jedino poznaje zanosnu Himnu slobodi, dugogodišnji zaštitni znak Dubrovačkih ljetnih igara. Vrijeme je to meteorskog uspjeha još nekoliko skladbi: g. 1924. Maja Strozzi-Pečić praizvodi Djevojačke pjesme op. 8 i ciklus splitskih narodnih napjeva Kroz varoš op. 9 a sljedeće se u Splitu praizvode zborska djela Dvije pjesme čuda i smijeha op. 10 (Jadovanka za teletom i Smiješno čudo) od kojih prva ubrzo stječe iznimnu popularnost.

Napokon, 1926. Zagrebačka filharmonija praizvodi Simfonijsko kolo op. 12, skladbu koju će desetljećima kasnije u newyorškom Central parku slušati čak 25 tisuća posjetitelja. Nakon 12 opusa u kojima je već nekoliko antologijskih djela - vrijeme je za - operu!

[b]"Nikada nisam sreo nijednoga Glembaja!" [/b]

Duhovitom anegdotom započinje priča o Gotovčevoj prvoj operi Morana. Neposredno nakon uspjeha Dubravke mladi je skladatelj počeo razmišljati i o glazbenoj sceni kao onoj vokaciji u kojoj će možda ponajbolje izraziti svoj autorski svjetonazor. Nacionalni izraz u glazbi bio je već otkrio u prvih desetak opusa, na tom je terenu bio svoj pa je stoga trebalo pronaći i prikladan predložak koji bi odgovarao takvom izrazu u operi. Uputio se stoga prijatelju književniku Ahmedu Muratbegoviću zamolivši ga da mu napiše libreto. Prema Gotovčevim riječima odgovor je glasio: Pa, mogao bih, ali nemam teku. Kupi mi teku.

[b]Početak s "Moranom"[/b]

Rečeno-učinjeno. Gotovac je doista nabavio teku u koju je Muratbegović počeo upisivati riječi, stihove, sadržaj, i tako se rodila Morana, romantična narodna opera, naša priča o Romeu i Juliji, ali sa sretnim završetkom. No sretan početak scenskoga života, barem za hrvatski povijesni kalendar opere, Morana nije imala. Njena je, naime, praizvedba ubilježena u annale opere u Brnu gdje je praizvedena 29. studenoga 1930. godine. Gotovac je djelo poslao na tamošnji natječaj i odmah je uvršteno u repertoar, da bi tek sljedeće 1931. zaživjelo i u Zagrebu te uz Eru ostalo najizvođenijim Gotovčevim glazbeno-scenskim djelom.

Moranom zapravo započinje onaj dio Gotovčeva stvaralaštva koji će mu donijeti epitet eminentnog opernog skladatelja iako će se između osam djela za glazbenu scenu utkati i nekoliko značajnih simfonijskih, bezbroj zborova te vrijedna vokalna lirika. Ipak, svjetonazor opernog majstora već je u prvome djelu znakovit.

[b]Pučki elementi[/b]

U žanrovskom smislu Morana je kao romantična opera usamljena, u pogledu autorskoga jezika i stila ona je na početku pravolinijskoga puta nacionalnog izraza od kojeg Gotovac ne odstupa ni u jednom opusu. Ero s onoga svijeta, glazbeni igrokaz Đerdan i operni scherzo Stanac pripast će području komike, Mila Gojsalića, Dalmaro i opera-oratorij Petar Svačić priklonit će se herojskome žanru, dok će Kamenik ostati pokušajem aktualizirane suvremenije tematike koji, kako će se pokazati, vlastito vrijeme nije htjelo prihvatiti.

Pučki element u glazbi, ali i u libretističkoj motivici, najčešći je pokretač Gotovčeve autorske imaginacije i on ga inspirirano razmješta u svim djelima koja zapremaju njegovu glazbenu scenu. U Morani je to uz vječnu temu ljubavi dvoje mladih još i licemjerje seoske sredine koja ne želi otrpjeti nevjenčani mladi par; u Eri pak pučka mudrost i dosjetka uspijevaju prebroditi sve zapreke; Đerdan je na istoj crti promišljanja povezan s pučkim običajima, dok Stanac lapidarno duhovito pokreće opor svijet dum Marinovih snoviđenja na vječnom razmeđu puk-vlastela. Mila Gojsalića, Dalmaro i Petar Svačić bave se hrvatskim povijesnim i mitskim temama uvijek u službi ideje o spasenju vlastita naroda, dok Kamenik progovara o tako aktualnom životu radnika u kamenolomu.

[b]"Obožavam Kleista"[/b]

Gotovac je bio klasičar, načitan, dobro obrazovan, upoznat s literaturom baštine koliko i suvremenika. Intenzivno je proučavao scenu kao medij, jedan od "molitvenika" na njegovu noćnom ormariću bila je Lessingova Hamburška dramaturgija. Pa ipak, ovako je razmišljao: "... obožavam Kleista i dugo sam se bavio mišlju da komponiram njegov Der Zerbrochene Krug, onaj tip suca Adama je za komičnu operu. Ali što ću kad je to "švapsko" djelo. Ja, doduše, dobro poznajem njemački jezik, služim se njime i u pismu i u govoru, ali ja ne poznajem njemački duh... Osjećam snagu Krležinu, njegova je snaga u izrazu neosporna, iako su njegovi tipovi meni kao Mediterancu potpuno strani. Što ću, kad ja u životu nisam sreo niti jednog jedinoga Glembaja!!!"

[b]Od "uzaludne opere" do operne perjanice![/b]

I tako je umjesto Glembaya na opernu scenu stigao Ero s onoga svijeta. Godina je 1931., Jakov Gotovac u Zagrebu stanuje u Medulićevoj 18a, na trećem katu. U kući je gostionica u koju često navraćaju nogometaši Concordije. Jednog dokonog popodneva listajući čitanku kćeri Mirave, naišao je na narodnu priču o dovitljivom Heri, pučkom liku koji se domišljatošću izvlači iz raznih (ne)prilika. Odmah mu se svidio pa je ponudio Moraninu libretistu Ahmedu Muradbegoviću novu suradnju.
No, pisac je ponudu otklonio i Gotovac se obratio književniku Milanu Begoviću, koji se prihvatio posla. Smjestio je Erine dogodovštine u okolicu Vrlike odakle je i sam bio rodom i u prvom zamahu napisao dva čina. Tada se teško razbolio i treći je čin morao pričekati.

[b]"Kakav finale!"[/b]

U međuvremenu, 10. listopada 1932. godine Gotovac je započeo skladati Eru. Rad na skladateljskoj skici trajao je otprilike godinu i pol, a 4. lipnja 1934. počeo je pisati glasovirski izvadak te ga dovršio 18. rujna iste godine. Već sljedeći dan počeo je instrumentirati drugi čin koji je dovršen 10. veljače 1935. godine. U međuvremenu je i Begović napisao libreto trećeg i zadnjeg čina koji je instrumentaciju Gotovac počeo 15. veljače a dovršio 8. svibnja 1935. Na kraju partiture uz datum autor je zapisao i vrijeme: 22 sata i 47 minuta. I dodao opasku: Hvala Bogu!

Dvije su izmjene dovele do Ere kakvog danas poznajemo. Gotovac je djelo prvobitno nazvao Dovitljivi Ero, držeći Begovićev izvornik Ero s onoga svijeta - predugim. No na kraju je ipak popustio. A sam sebi učinio je ustupak izmijenivši nakon prvih izvedbi finale drugoga čina za koji će 1943. godine čuvši ga u minhenskoj izvedbi znameniti Clemens Krauss reći: Takva finala još nije bilo u operi!

Znano je da je Ero od praizvedbe 1935. godine obišao domovinu i svijet u nekoliko tisuća izvedbi i u prijevodu na devet jezika: češki, bugarski, engleski, mađarski, njemački, slovački, talijanski, slovenski i finski.

[b]Komplimenti Straussa[/b]

Među mnogima divio mu se i Richard Strauss, rekavši autoru nakon bečkog gostovanja Zagrebačke opere 1943. godine: Hrvati mogu biti ponosni na takvog skladatelja! No, nije sve bilo tako idealno od početka. Štoviše, mirisalo je na katastrofu kad je nakon praizvedbe, koja se ponesrećila na Dušni dan 2. studenoga, u tadašnjemu Jutarnjem listu Lujo Šafranek-Kavić objavio u kritici:I opet je jedan hrvatski kompozitor uzalud napisao operu. Glazbeno sljepilo ili kolegijalna ljubomora, jer je i sam Šafranek-Kavić bio skladatelj, tek crna se prognoza nije obistinila, već upravo obrnuta, koju je autoru izrekao tenor Mario Šimenc, prvi tumač Era: Gotovac, buš videl, buš imel veliki uspeh!

I doista, Ero je postao i ostao hrvatskom opernom perjanicom, omiljen u domovini i vrlo cijenjen na inozemnih gostovanjima naših ansambala od Beča, Berlina i Münchena do Londona, Kijeva, Moskve, Kaira, Soluna, Helsinkija i dr. Kao i u mnogim vlastitim produkcijama uglednih opernih kuća u svijetu.

Hrvatska je glazbena scena konačno zaokružila trolist antologijskih ostvarenja u kojem je Ero usamljen u svom žanru komične opere, a ravnopravan po značenju Porinu Vatroslava Lisinskog i Nikoli Šubiću Zrinjskom Ivana pl. Zajca. Put nacionalnog smjera, u glazbi i libretu, u ideji i karakteru, bio je dovršen upravo s Erom. Prethodili su mu baleti Licitarsko srce Krešimira Baranovića (1924.) i Đavo u selu Frana Lhotke (1934.) te opera Dorica pleše Krste Odaka (1933.), iako se širem kontekstu nacionalnih opera mogu dakako pribrojiti i Porin i Zrinjski, ali s drukčijim glazbeno-stilskim predznakom, sukladnim vremenima u kojima su ta djela nastajala.

[b]Tenžera o "Eri"[/b]

Završimo ovo poglavlje posvećeno Gotovčevu najpoznatijem djelu zapisom Veselka Tenžere:

>>Televizija se ipak iskazala. Netom preminuli maestro Jakov Gotovac, Čovjek koji je živio toliko dugo da dočeka pogreb glazbene avangarde, samo se zakratko, kako to priliči velikom umjetniku, oprostio od nas. Ostao je njegov "Ero s onoga svijeta2, izvanredno uprizoren za mali ekran (redatelj Daniel Marušić), da obesnaži maestrovu fizičku smrt. Kao i mnogima trebalo mi je gotovo dva desetljeća da bih iznova prihvatio to djelo. Varaju se oni koji misle da je oseka Novoga osigurala Eri tako široke odjeke u sadašnjosti: riječ je naprosto o remek-djelu. Jedna cijela kultura, nakon tolikih lutanja, nipošto uzaludnih, vratila se svojim temeljima. Ovdje kao i svuda u svijetu. Vrijeme velikih kriza uvijek je i vrijeme velikih kritičkih inventura, sabiranja, traganja za istinskim osloncem pod nogama, praćenih pitanjem o identitetu. Koliko bismo bili siromašniji bez Ere! Koliko snage i vedrine u završnom kolu! Zar nam stanovi te večeri nisu bili prostraniji, svjetliji, uronjeni u neku kolektivnu sudbinu, s puno vedrine. A vedrina je crta na licu genija. Na stranu problem opere na TV, klonimo se i krajnjih pitanja o operi, bila je to večer u kojoj bi svako cjepidlačenje nalikovalo neukusu. Snimka koju TV Zagreb ne bi smjela zaturiti u skladištu.<<

(Zašto volim TV , Studio, listopad 1982.)

[b]"Kamenik", opera bez "klasne svijesti"[/b]

Jedanaest godina dijeli praizvedbu Gotovčeve najuspjelije opere od one za koju se misli da je najneuspjelija. U međuvremenu, do pojave Kamenika Gotovac će nanizati još nekoliko vrlo vrijednih skladbi. Godine 1937. Zagrebačka filharmonija pod ravnanjem Krešimira Baranovića praizvodi simfonijsku meditaciju op. 18 Orači, prvo Gotovčevo simfonijsko djelo nakon Simfonijskoga kola.

[b]Sumorni "Orači"[/b]

Od ranog jutra kad bič po prvi put zvizne, orači trudno oru; podnevno zvono pozove ih na kratki odmor zaslađen pjesmom da zatim opet nastave oranjem... dok ih noć utruđene ne zovne na počinak. Ovaj program Gotovac je priložio partituri htijući (možda po uzoru na Bersina Sunčana polja) riječima podcrtati značenje svoje simfonijske meditacije.

Orači su u javnosti okarakterizirani Gotovčevim
"najsumornijim" djelom, no prihvaćeni su s punim poštovanjem autorova pera i načina skladanja kojemu se, navedimo to kao kuriozum, pridružio i Zubin Mehta danas već daleke 1960. godine snimivši djelo sa Simfoničarima Hrvatske radiotelevizije!

Nakon Orača, 1938. stigao je i iskričavi Rizvan-Aga, rugalica na jedan ulomak iz Smrti Smail-age Čengića za bariton i orkestar, zatim Pjesme čeznuća kojima Gotovac nastavlja svoj dragocjeni prinos hrvatskoj popijevci uz glasovir ili mali orkestar, te 1940. simfonijski portret Guslar koji će uz Dinarku, Ples bola i ponosa (1945.) zaokružiti Gotovčevo simfonijsko djelovanje.

U razdoblju 1939. - 1940. nastaje opera Kamenik, na libreto Rikarda Nikolića a prema nacrtu Marka Foteza. Kamenik do danas ostaje nepoznanicom hrvatskoj glazbenoj javnosti jer ga od praizvedbe 17. prosinca 1946. godine u Hrvatskome narodnome kazalištu u Zagrebu doslovce nitko nije ni vidio ni čuo.

[b]Bijeg na stražnji izlaz[/b]

Djelo je naime propalo na vrlo bizaran način, nakon što se s galerije zaorilo: Dolje Artur...!. Mnogima Artur nije bio jasan, ali su zato "oni drugi" znali o čemu je riječ. U to vrijeme politički ne osobito podobnog Gotovca trebalo je na silu isfućkati pa je naručena "klaka" kojoj je rečeno neka viče dolje autor. Neki pak "klakeri" prometnuli su autora u Artura i tako legitimirali nalogodavce. Ali i uništili praizvedbu.

Cijela je priča postala još opasnija nakon povika "uništite partituru" i da Gotovčev tada devetnaestogodišnji sin Pero nije hitro skočio u orkestar, zgrabio note i pobjegao s ocem na stražnji izlaz, tko zna da li bismo danas imali mogućnost konačno upoznati to "proskribirano" djelo čiju koncertnu izvedbu najavljuje Hrvatska radiotelevizija za konac mjeseca studenoga ove godine?!

Valja nam pomno poslušati ovo djelo ne bismo li razumjeli razloge koji su i uglednog muzikologa Josipa Andreisa naveli da u Mogućnostima iz 1957. godine napiše ove retke: Radnici se u ovome djelu pretvaraju gotovo u statiste, štoviše postupaju kolebljivo, nesigurno, bez ikakva osjećaja klasne svijesti!!!

[b]Zanosna i ljudska "Mila Gojsalić"[/b]

Nakon kraha Kamenika Gotovac je utučen, razlozi neuspjeha nisu stručne naravi. Ipak u istoj 1946. godini zbiva se praizvedba jednog od njegovih komornih remek-djela: Ančica Mitrović praizvodi ciklus Intima na stihove Vladimira Nazora. Naslovi su pjesama Sve utaman, Siga, Lanac, Gavan i Bor, i u njima skladatelj daje oduška vlastitim crnim raspoloženjima ali i jedno od svojih najosebujnijih i najvrjednijih djela.

Oko polovice stoljeća, u razdoblju 1948 - 1951, radi na novoj operi. Ovaj put bira tematiku iz daleke hrvatske povijesti: na libreto Danka Anđelinovića sklada Milu Gojsalića, veliku povijesnu glazbenu dramu posvećenu žrtvi poljičke kneginje koja vlastitim životom spašava svoj narod od Turaka. Mila Gojsalića je uz Eru možda najinspiriranija Gotovčeva opera. Zanosna i vrlo ljudska, u velikim melodijskim lukovima epske čvrstine ona je svojevrsni pandan Nikoli Šubiću Zrinjskom.

Na praizvedbi 18. svibnja 1952 godine u Zagrebu pod ravnanjem autora naslovnu je junakinju kreirala Marijana Radev, četiri desetljeća kasnije lik je grandiozno tumačila primadona Ruža Pospiš-Baldani, izvodeći često i kao koncertnu točku Milinu Odu zemlji.

[b]"Petar Svačić" - maestrova glazbena oporuka[/b]

Od 1955. do 1964. Jakov Gotovac sklada još tri glazbeno-scenska djela. Prvo je Đerdan, glazbeni igrokaz namijenjen zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija, na čijoj sceni 29. studenoga 1955. godine biva i praizveden. Od milja zvan "mali Ero", Đerdan svoju tematsku okosnicu pronalazi u motivima Dinka Šimunovića, na koje libreto pišu Cvjetko Jakelić i sam Gotovac.

[b]Scherzo s Držićevim "Stancem"[/b]

Đerdan je mala šetnja Gotovčevom glazbom, sažetak njegovih najljepših glazbenih ideja, njegova osebujna skladateljskog jezika, sjećam se "stari" ga je radio s velikim veseljem, poletom..., sjeća se skladateljev sin Pero Gotovac, i sam uvaženi naš skladatelj. I publika ga je prihvatila s istom radosti pa je priča o narodnom običaju, djevojačkom ukrasu ali i otmici djevojke, protkana narodnim napjevima, ljubavnim i pastirskim pjesmama, napitnicama, rugalicama i kolima, na Komedijinoj sceni nekoliko puta postavljana i igrana ukupno osamdesetak puta.

Četiri godine kasnije Gotovac poseže za Novelom od Stanca Marina Držića i sklada svoj operni scherzo Stanac na libreto Vojmila Rabadana. Djelo doživljava praizvedbu 6. prosinca 1959. godine u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Redatelj je kao i kod Kamenika te Mile Gojsalića Tito Strozzi. Stanca Gotovac naziva opernim scherzom, upućujući na njegovu lapidarnost ali i burlesknost događaja u kojima se prepliću pokladna snoviđenja s tipološkom galerijom naravi i običaja.

Renesansna maskerata koja će povrijediti jednog neukog starca u njegovoj (općeljudskoj) težnji za povratkom u mladost, pršti Gotovčevim notama jedrim, zdravim i podrugljivim humorom ali i finom ironijom koja će starom gorštaku pribaviti sve simpatije publike.
Dva desetljeća nakon Ere Gotovac se vratio komičnoj operi, ovaj put na drukčiji, oporiji način, prigrlivši svog starog junaka na dirljiv način.

[b]"Jadranska duologija"[/b]

Pet godina nakon Stanca rađa se Dalmaro, raskošna operna priča o tragičnoj delmatskoj vladarici, koja se poput Mile Gojsalića žrtvuje kako bi spasila svoj narod. Dalmaro na praizvedbi u Zagrebu 6. prosinca 1959. godine nije dočekana s osobitim oduševljenjem i to je skladatelja prilično žalostilo jer je neke stranice ove opere držao svojom najvrjednijom glazbom. Stanac i Dalmaro nisu mu dali mira punih 19 godina i konačno je 24. siječnja 1983. osvanula Jadranska duologija, objedinivši ova dva djela u jedinstvenu cjelinu zajedničkog, mediteranskog nazivnika.
A između tih djela utkala se priča o Petru Svačiću, Gotovčevoj glazbenoj oporuci, skladbi koja je u njemu živjela nekoliko desetljeća, a autor joj ipak nije doživio praizvedbu.

Glazbena ideja o posljednjemu hrvatskomu kralju začela se u Gotovčevoj kajdanci vrlo davno, još 1911. godine u Splitu, kada on, tada još glazbeni amater, sklada koračnicu za tamburaški orkestar Svačić. Samo šest godina kasnije uglazbljuje i baladu osječkoga pjesnika Rudolfa Franjina-Magjera Crna priča za bariton i orkestar. Ponovno je riječ o Svačiću.

[b]Nezamjenjivi Rato Kliškić[/b]

Konačno, ideja dobiva svoj treći čin 1967. godine kada na libreto Zlatka Tomičića Gotovac počinje skladati operu-oratorij Petar Svačić. Godine 1971. Svačić je dovršen i uvršten u repertoar HNK u Zagrebu no ubrzo i skinut s obrazloženjem da je riječ o odveć pesimističnom djelu (!) a i da je libretist pobjegao u inozemstvo. Ta neistina bila je izlika kako djelo naglašeno domoljubne tematike ne bi još više uzburkalo tadašnje političke prilike. Gotovac je sve više rezignirao i na kraju digao ruke od svega ne dočekavši Petra Svačića niti na sceni niti na koncertnom podiju.

Deset godina nakon majstorove smrti, 30. svibnja 1992., u povodu Dana državnosti, Zagrebačka filharmonija i zbor Ivan Goran Kovačić pod ravnanjem Pavla Dešpalja konačno praizvode Svačića, a 4. kolovoza iste godine u sklopu Splitskog ljeta izvodi ga i ansambl HNK Split pod ravnanjem Ive Lipanovića.
I ponovno protječe desetljeće do 13. rujna ove godine kada se Petar Svačić kako netko lijepo reče - konačno vratio kući. Tog je dana na vrhu Visovačke brine a u povodu otkrivanja spomenika zadnjem hrvatskom kralju Petar Svačić ponovno izveden. Ovaj put uz simfoničare i zbor HRT-a i dirigenta Nikšu Barezu. Sve tri, do sad i jedine izvedbe povezao je tumač naslovnoga lika, veliki splitski bariton Ratomir Kliškić.

[b]Pjesmo moja raspjevana...[/b]

Brodeći po najvažnijim postajama skladateljskog djelovanja Jakova Gotovca nužno smo, omeđeni prirodom novinskoga podlistka, preskočili pojedina djela koja također zavređuju pozornost. Neka budu barem spomenuta jer u ukupnosti autorskih značajki također pojašnjavaju profil umjetnika. Tako je, primjerice, široj javnosti manje poznato da se majstor Gotovac u nekoliko navrata bavio i liturgijskom glazbom skladajući još 1913. godine muški zbor Tantum ergo I. te sljedeće 1914. i Tantum ergo II.

[b]Komorna glazba[/b]

Istoj skupini djela pripada i skladba Ave Maria za tenor i četveroguđe iz 1913., kao i istoimena skladba, ali ovaj put za sopran, harfu i violinu, nastala sedamnaest godina kasnije. Ovaj dio tematskoga stvaralaštva Gotovac zaokružuje 1957. godine s Tri ofertorija za muški zbor - Benedictus sit Deus Pater, Ave Maria i Terra tremuit koje znakovito potpisuje kao Jacobus Delmata!

Komornoj glazbi, kako je već naglašeno, Gotovac ostavlja nekoliko djela iznimne ljepote u kojima posebno dolazi do izražaja njegov istančani odnos prema odabiru vrijednih tekstova. Među prvim takvim radovima svakako je suptilna balada za alt i orkestar Djevojka i mjesec, na stihove Đure Arnolda, iz 1917. godine te ciklusi Moments érotique za muški glas i glasovir (1923.), Kroz varoš za glas i glasovir (1924.) i Pjesme ćeznuća za ženski glas i mali orkestar (1939.) na narodnu poeziju, te Intima za glas i glasovir, na stihove Vladimira Nazora, iz 1945. godine. Posljednja skladba toga određenja prekrasna je i snažna balada Moj hat, na tekst Rikarda Nikolića, iz 1980. godine.

[b]Trajna sklonost zborovima[/b]

Zborovi su pak posebno poglavlje u Gotovčevu stvaralaštvu, plod njegove trajne ljubavi za ovaj oblik skupnoga muziciranja kojemu je i sam posvetio niz godina. Jadovanka za teletom iz 1923. godine postala je i ostala zacijelo najpopularnijom Gotovčevom zborskom skladbom u kojoj je otkrio svoj sjajni dar za glazbeni humor, kasnije utkan u operna djela, no ne manje vrijednima, koje ostaju trajnim dobrom hrvatskoga zborovanja, nedvojbeno su skladbe Jadranu za muški zbor iz 1923., O klasje moje iz Pjesama vječnoga jada za muški zbor iz 1939., antologijska Zvonimirova lađa za mješoviti ili muški zbor na tekst Vladimira Nazora iz 1952. godine te posljednja skladba iz 1980. Pjesmo moja raspjevana za mješoviti zbor na tekst Drage Britvića, koju je u Virovitici iste godine praizvelo Hrvatsko pjevačko društvo Rodoljub u povodu stote obljetnice djelovanja.

Neobičnim detaljem doima se Gotovčev izlet u festivalske vode 1968. godine kada na tekst Stjepana Jakševca sklada koncertnu popijevku Imela majka sineka tri, koju u Krapini praizvodi Ruža Pospiš-Baldani. Poslovično nepovjerljiv prema novotarijama bilo kojeg oblika u vlastitoj skladateljskoj domeni, tada šezdesettrogodišnji majstor poseže za kajkavskim stihovima i melosom te uspijeva ostvariti jednu od svojih najinspirativnijih minijatura.

[b]U zatvoru zbog "Lijepe naše"[/b]

Konačno, istaknimo i harmonizaciju i instrumentaciju za razne sastave hrvatske himne Lijepa naša domovino iz 1941. godine, zbog čega je mjesec i pol dana bio u istražnom zatvoru optužen da je skladao "ustašku" himnu.

Time zaokružujemo raznoliko stvaralaštvo majstora Gotovca podijeljeno između opere, simfonijske glazbe, komornog i zborskog stvaralaštva, sabrano u 35 numeriranih opusa i 59 opusom neoznačenih skladbi. U rasponu od tamburaške koračnice Svačić, iz koje će se 58 godina kasnije roditi istoimena opera-oratorij, do zbora Pjesmo moja raspjevana, Gotovac će nanizati žanrovski šarolik glazbeni svijet u kojem će se izmjenjivati humor s elegičnim i dramatičnim raspoloženjima, svijet melodije i svijet ritmova, iskričava i bogata instrumentacija s onom asketskom koju će posebno tražiti za svog Petra Svačića, ali će u svakoj od skladbi svekolika stvaralaštva uvijek ostati jedinstven i autentičan majstorov rukopis, svojstven samo njegovu svjetonazoru koji ga je i izdigao do jednog od najoriginalnijih skladatelja hrvatskoga glazbenog podneblja.

[b]Tako je govorio Gotovac[/b]

Podlistak koji je pred čitateljem, a kojim se prisjećamo najvažnijih stvaralačkih etapa Jakova Gotovca, nema dakako pretenzije sveobuhvatno obujmiti život i djelo jednog od najvažnijih hrvatskih glazbenih majstora. Nakana mu je prisjetiti se i možda potaknuti današnju kulturnu javnost na jedan nov, u svakom slučaju drukčiji pristup Gotovčevu opusu.

Zadnjih se desetljeća pristup maestrovoj glazbi naime svodi na opetovano prikazivanje Ere s onoga svijeta, izvedbu pokojeg zbora i prigodničarskog Petra Svačića. Ne čini nam se, nego tvrdimo - malo za onog čije je djelo nezaobilazno u povijesti hrvatske glazbe, a barem desetak opusa pripada njenoj antologiji.

[b]Vjeran izvorima[/b]

Svojom osebujnom autorskom ličnosti Gotovac je stigao u pravo vrijeme iznova probuđene kulturne nacionalne svijesti. I premda nikada nije bio ideologom toga pravca u hrvatskoj glazbi, postao je i ostao njegovim vođom, i to zaslugom isključivo svog bogomdanoga skladateljskog dara. Od početka do kraja stvaralaštva ostao je vjeran vlastitom izričaju ne povodeći se za modom, trendom, suvremenim nastojanjima, avangardom njegova i dolazećih razdoblja.
Nema skladatelj samo pravo na vlastiti jezik - to je i njegova dužnost, dužnost, dužnost!!! U protivnom je eklektik, kompilator..., ja sam gradski, "kabinetski" čovjek, a pišem u duhu narodnog izraza. Upoznao sam puno narodne glazbe, no bilježio nisam gotovo ništa, znači da sam taj pučki izraz donio na svijet svojim porodom, nosim ga iskonski u sebi i zbog toga je on moj glazbeni jezik na koji imam pravo ma što tko o tome mislio...

Dok sam živio i studirao u Beču, pažljivo sam slušao i stare valcere i novog Schönberga. Da sam se poveo za tadašnjim Bečom od mene ne bi ostalo ništa, tek jedan bijedni epigon više. A njih je ionako previše, posvuda...

[b]Polifonija i mentalitet[/b]

Tako je govorio Gotovac odgovarajući onima kojima se nikako nije milila njegova popularnost. Sam nije nikada napadao, ali kad su taknuli njega, a činili su to avangardisti šezdesetih godina, znao je biti i neugodan braneći pravo na vlastitost skladateljskog izraza. Predbacivali su mu seljaštvo u glazbenu rukopisu, opanak kao svjetonazor, odnosno odveć jednostavan autorski slog kojim je obavijao svoje najčešće ruralne teme, a u kojima nije bilo - polifonije.

A Gotovac je odgovarao: Polifonija? Naravno da umijem pisati polifono, pa to je dio kompozitorskog zanata. Ali, neću!!! Kakve veze ima polifonija s našim duhom i mentalitetom, s onim što ja osjećam da moram izraziti u duhu pučkog jezika?!

Uspomene Pere Gotovca, sina Jakova, i samog uglednog skladatelja i dirigenta, među mnogim dragocjenim pojedinostima donose i ova zabilježena majstorova razmišljanja: što sam ja kriv..., ja pišem kako znam i mogu... kako osjećam... onako kako mi mašta diktira..., hajde kaži mi kad sa komponirao neki loš stih ili lošu literaturu... ja ne znam drugačije, a i ne osjećam potrebu drugačije..., jesam li ja išta "kriv" što moje kompozicije imaju umjetnički uspjeh..., pa gotovo sva moja značajnija djela tiskali su strani nakladnici..., i ne samo moja..., cijele moje generacije..., znači da smo bili na pravom putu...

[b]Kasna priznanja[/b]

Snažno je osjećao generacijsku pripadnost uz kolege koji su na sličan način razmišljali i djelovali (Grgošević, Vrhovski, Tajčević i dr.), i ni u jednom trenutku duga stvaralačkog puta nije promijenio mišljenje. Zbog toga su se nerijetko u javnosti pojavljivale i opaske o stagnaciji u njegovu autorskom jeziku, jer hrvatska je glazba, osobito nakon pojave međunarodnog festivala Muzičkog biennala Zagreb šezdesetih prošloga stoljeća, nastojala uhvatiti korak sa svijetom.
Gotovac nije uz to pristajao, nego je nastavljao vlastitim izabranim putom ne uplićući se međutim ni na koji način u djelovanje mlađih kolega. No, oni su se upletali u njega i njegovo djelo, često na nekorektan način držeći da opetovano slavlje Era i Simfonijskoga kola u svijetu odmaže prodoru nove hrvatske glazbe u taj isti svijet. Uzalud! Zbrajale su se i dijelile kruške i jabuke, posve različiti autorski svjetonazori, od kojih je svaki imao pravo na svoj put i borbu za svjetla pozornice.

Tolerancija spram različitosti stigla je kasnije, a tada Jakova Gotovca više nije bilo među živima. I počasni naslov akademika došao je, nakon niza godina protivljenja pojedinih uvaženih skladatelja, kasno. Pet godina prije smrti Gotovac je nominiran za redovitog člana tadašnje JAZU. Na vječni počinak majstora Gotovca ispratili smo 16. listopada 1982. godine na zagrebačkom Mirogoju uz zvuke njegove Terra tremuit i omiljene Marjane, Marjane.

[i]Jagoda Martinčević[/i]

[i](Podlistak Slobodne Dalmacije,
11. XI. 2002 - 18. XI. 2002)[/i]

Stijepo Mijović Kočan: GUSLE
01.30.04 (11:33 pm)   [edit]
[i]Iako je hrvatska revolucija (1991-1995) povratila dostojanstvo hrvatskom guslarstvu, što potvrđuju i prisne veze predsjednika Tuđmana sa guslarom Milom Krajinom, promičba hrvatskih gusala rijetko se može vidjeti u hrvatskim općilima. Možda je tome i razlog naglašena politizacija srpsko-crnogorskih gusala krajem 80-tih i početkom 90-tih godina kada se, na primjer, crnogorski poklič pro-miloševićevih ljubitelja - "hoćemo Ruse" -odjednom pretvara u "hoćemo gusle". Međutim, ipak se i u hrvatskim redovima mogu pronaći savjesni intelektualci koji se dižu u obranu hrvatskih gusala. Jedan od njih je i književnik [u][b]Stijepo Mijović Kočan[/b][/u]. Ovaj Dubrovčanin, nastanjen u Zagrebu, vidi u nijekanju hrvatskih gusala čistu velikosrpsku podvalu te optužuje hrvatsku kulturnu javnost koja na to olako pristaje. U nastavku, donosim ovaj izvorni Kočanov uredak koji se pod naslovom [u]"GUSLE"[/u] prvi put pojavio u "Glasniku" HDZ-a, 25. svibnja 1992, str. 42. [/i]

[u]Stijepo Mijović Kočan: GUSLE[/u]

Poslije kraćega komemorativnoga govora kraj onih tužnih jela u Bleiburškom polju, 15. siječnja ove godine, koja će biti zapamćena i po tome što su tamo vijenac, nad žrtve tragične te sramne engleske prevare, postavili i hrvatski partizani, odnosno društvo hrvatskih ratnih veterana - začule su se gusle. Uz poznatu otegnutu guslarsku melodiju, riječi su bile upravo o bleiburškoj tragediji. Dakle, nije točno što se obično kaže u našim enciklopedijama, to jest da "guslari pjevaju hajdučke narodne pjesme". Ovaj je očito pjevao svoju pjesmu o suvremenom zbivanju, a one "hajdučke" - znade i njih neke, osobno mi je rekao, ali on pjeva što sam ispjeva, a sve su njegove pjesme o suvremenim zbivanjima.

Riječ je o mnogima (naročito u hrvatskoj dijaspori) poznatome hrvatskom guslaru Mili Krajini. Poznatome, koliko skoro i jedinome, ali u svakom slučaju najpoznatijem. Činjenica je da gusle naglo nestaju, da ih suvremena kultura, i urbana i ruralna, gotovo posve zametnula, da nove generacije ni ne znaju što je to, a ako znaju - misle da je riječ o nečemu davnom, povijesnom. Nu, kako vidimo, nije tako. Pojava ovoga guslara, koji je znao gusliti i na Trgu bana Jelačića u Zagrebu te u pravilu imao "svoju publiku", okupljenu oko Manduševca, koja je i pljeskala i pozorno slušala "što pjesma kazuje", to jest riječi, budući da Krajina i vješto i tečno opservira recentna zbivanja - svakako zaslužuje našu pozornost, iz više razloga!

Najprije, međutim, raspravimo gusle. U novije doba, a poslije onog besramnog incidenta prije nekoliko godina, kada su kasniji pljačkaši i palikuće te ubojice u Konavlima i drugdje u južnoj Hrvatskoj - nikšićki, dakle srbo-crnogorski ništarije, pokušali svima prodati rog za svijeću lažući da nisu vikali "hoćemo Ruse", nego "hoćemo gusle" - naročito je u hrvatskom narodu na ovaj instrument pala neka omraza, kao da je glazbalo krivo što se njime služe i četnički koljači. Naravno da nije! Međutim, kao i s mnogim drugim stvarima koje hrvatski narod dijeli sa srpskim (u onoj "zajedničkoj zdjeli" iz poznate Slamnigove pjesme!)
tako je i sa guslama: u svim se prigodama pokušavalo nametnuti i hrvatskoj i svoj drugoj javnosti "srpske gusle", a isto tako je i salata, čim je (u megalomansko-mitomanskoj predodžbi) Srbi prave "srpska salata", "srpski pasulj", "Srbin-Bog", "Srbi anđeli" (okolo sede, Srbina glede Boga svog" iz poznate pjesmice nekog popa Begovića) i tome slično! Suvremeni Velikosrbi su, budući za "diplpmatiju" i yu-kulturne "veze sa svetom" imali u svojim rukama i strogo ih kontrolirali, tu stvar doveli do apsurda kad su uspjeli da jedan London University u svome (!) udžbeniku za "srpsko-hrvatski" jezik, još važećem i iz kojeg se na mnogim punktovima u svijetu i danas uči - taj jezik, u nazivu i hrvatski, predstave s deset srpskih narodnih (uz gusle pjevanih!) pjesama, a ni s jednom hrvatskom.

Dakle, svugdje velikosrpske krađe i podvale, tako da su nam i gusle pokušali ukrasti, a hrvatska kulturna javnost na to olako pristaje, s razlogom prezirući srpske "ujdurme" i te s guslama.

Gusle su, međutim, vrlo važne po hrvatsku književnost i po hrvatsku nacionalnu svijest, posebice u dalmatinskim, ličkim i hercegovačkim dijelovima hrvatskog naroda. Andrija Kačić Miošić, znameniti "starac Milovan" (Meštrovićev je spomenik kod franjevaca u Zaostrogu, kraj Makarske, valja to vidjeti!) u svojim je deseteračkim stihovima opjevao hrvatsko junačko opiranje svojevremenim turskim agresorima, naročito podvige "Skender-bega-bana" koji je zajednička narodna legenda i hrvatskog i albanskog naroda (na Balkanu je mnogo međusobnih kulturnih sveza koje su često jasne, ali češće i zamršene!). Taj znameniti pjesnik, pjevač i guslar stoljećima je održavao nacionalnu svijest brojnih Hrvata: "pismarica" (a tako se popularno zvala knjiga "Razgovor ugodni naroda slovinskoga"), stajala je u mnogoj hrvatskoj kući u rečenome etničkom pojasu, pa i tamo gdje nije bilo pismenih. Čitao bi svećenik, a guslar, u pravilu čovjek sjajna pamćenja (koji je sam oblikovao dionice koje ne bi doslovice zapamtio!) bio je nakon toga spreman pjevati "iz glave". (Sjećam se ujaka koji je znao cijelu "pismaricu" naizust, brojne sam pjesme od njega prvi put čuo, tek je kasnije to bio i moj studij!) Ukratko, "pismarica" je još i danas najpopularnija knjiga u hrvatskom narodu, a popularnost je stekla na - guslama.

Same su gusle ili azijskog podrijetla, negdje u ranom srednjovjekovlju (spominje se osmo stoljeće) preko Bizanta dospjele do više balkanskih naroda, a moguće je i da su ilirski instrument, da su ga balkanski narodi baštinili od Ilira.

Gusle su, dakle, ili autokton, samonikao instrument na ovom kulturnom prostoru ili davno usvojen. Danas je neosporno anakrono vidjeti Milu Krajinu u sinjskoj narodnoj nošnji; s puškama za pojasom (on uvijek tako pjeva, kostimiran kao sinjski junak!), ali nipošto mislim, nije dobro što gusala i deseteračke predaje nestaje na taj način da je se odričemo kao da nije naša! Ona je i naša i nama značajna. Stoga je nije loše, dapače, dobro je, njegovati je i u suvremenosti, kao što se, primjerice, njeguje sinjska alka!

I ne bih rekao, usuprot tome što su generacije mladih posve predane stripu, videu i rocku (sve "engleske" riječi, što potvrđuje da smo i jezično i kulturološki kolonizirani!) kako u njih ne bi bilo sluha i zanimanja za izvorne naše narodne instrumente i melodiku, naravno ne u nametljivu, nego u promišljenu i osmišljenu pristupu. Deseteračka pjesma i njezino guslarsko izvođenje, to je, znači, jedan od temeljaca hrvatske književnosti i glazbene kulture. (Čujmo glazbu Jakova Gotovca koja nas je proslavila u svijetu i po kojoj smo u tom svijetu - netko, prepoznatljivi!)

[i]Stijepo Mijović Kočan

(Glasnik, 25. svibnja 1992, str. 42)[/i]

IMOTA DINAROID: Deseteračke reklame
12.29.03 (2:41 am)   [edit]
[i]Ovaj prilog pojavio se prvi put na mreži 12. prosinca 2001.[/i]


[i]Piše: Imota Dinaroid[/i]

Tradicionalni stih hrvatskog narodnog pjesništva - deseterac - u suvremenim uvjetima dobiva nova obilježja. Raznolikost njegove uporabe ne poznaje granica. Dokaz ovome je i samonikla primjena deseterca čak i u poslovne svrhe - reklamiranje potrošačkih dobara. Kult nacionalnih junaka-ratnika- ovim se putem preobražava u kult individualnog junaka-poduzetnika. Naravno, junak ostaje i dalje junak samo mu je sada drugačije bojno polje. U Župnom vjesniku hrvatskih rimokatoličkih župa Canade - Toronta, Mississauge i Oakvilla (9. XII. 2001) uočavamo ovu deseteračku reklamu:

[b]P[/b]ero Lučić poslovnosti kreće
[b]E[/b]vo kupcu prilike najveće!
[b]R[/b]abljenih i novih automobila,
[b]O[/b]vdje vam se kupnja pozlatila!

[b]L[/b]ijep i jeftin auto što još reći,
[b]U[/b]vjerenje tu možete steći!
[b]Č[/b]ekamo vas sa skromnim cijenama
[b]I [/b]servisom i garancijama,
[b]Ć[/b]ud dobrote poklanjamo vama!

12.29.03 (2:32 am)   [edit]
[i]Uredak "Balkan u hrvatskim glavama" prvi put sam objavio na mreži 14. siječnja 2001. godine. U njemu se obračunavam sa hrvatskim (malo)građanima koji se stide svoje narodne baštine da bi tako uvjerili sebe da pripadaju "kulturnoj" Europi.[/i]


[i]Piše: Imota Dinaroid[/i]

Za mene je Hrvatska potpuno na Balkanu. I zemljopisno i mentalno!!!

Za zemljopisno me nije briga, ali me hrvatski mentalni Balkan neprestano izluđuje. Na primjer, hrvatski Balkanci zatiru i svoj jezik i običaje da bi sami sebe uvjerili da su Europljani. Guši se tako hrvatsko narodno stvaralaštvo - pjesme, pisana riječ, plesovi i običaji. I hrvatski jezik pomalo gubi bitku pred najezdom engleskih tuđica.

Lička ojkavica, ganga, rera, gusle, narodni folklor...sve se ovo svodi pod zajednički naziv "narodne", "primitivne" kulture "brđana" i "čobana". Dakako, kulturni Europljani se ponose nad ovakvim izrazima svoje narodne kulture, promoviraju je u svim prigodama, uče ih u školama...A kod hrvatskih Balkanaca ova narodna kultura postaje preprekom za ulazak u Europu. Kakva tragedija! Kmet je ostao kmet i u 21. stoljeću!

Čini mi se da nam je potrebno jedno potpuno preodgajanje hrvatskog naroda. Tu zadaću trebaju obavljati škole ali također i svjesni intelektualci kroz sredstva javnog priopćavanja.

I kada ćemo konačno postati Europa?! Onoga dana kad se hrvatske gusle, ganga, rera, lička ojkavica, slavonski folklor i drugi oblici hrvatske narodne kulture uvedu u hrvatske škole i kada se o njima bude ozbiljno pisalo i raspravljalo a ne (kao sada) samo u kontekstu poruge i omalovažavanja.

I na kraju: koja je razlika između dipala i škotskih gajdi? Diple su narodno glazbalo dinaroidnih Hrvata (Bosna, Dalmatinska Zagora, Istra, Hercegovina, Lika). Škotske gajde, kako znamo, predstavljaju englesko-škotsko-irsku kulturu na svim svjetskim merdijanima - od Britanije do Australije, SAD ili Canade. I gajde i diple su po svojoj sličnosti i po melodiji koje proizvode gotovo istovjetna glazbala. Kod kulturnih Europljana i Amerikanaca one su izvor nacionalnog ponosa. Kod Hrvata-Balkanaca (pretežno ljevičarskih punoglavaca) one su izvor poruge. Zato i jesmo BALKAN.


IMOTA DINAROID: Družba babe Skočipade u Domovinskom ratu
12.29.03 (2:08 am)   [edit]

1. dio
[u]Baba Skočipada okuplja družinu[/u]
[i]Piše: Imota Dinaroid[/i]

Da l' ste čuli, čitatelji mili
O hrvatskoj prvoj detektivi,
Dičnom društvu složnih domoljuba,
Agenata naoštrenog zuba?
To je družba Nade Skočipade,
Stare babe iz ljute Dubrave.
Nitko ne zna koliko je stara,
Stara baba Nada Skočipada.
Tri je rata iskusila,
Četiri muža promijenila,
Pet režima pokopala,
Stara Nada Skočipada.
Čim hrvatska vlast postade stvarnost
I krvavi rat tužna realnost
I naša Nada ode u akciju
U rat za pravdu, Kroaciju.
Ružna, stara, sijeda i bez zubi,
Tijela trošna, glasa slična trubi.
Dva je dana u rovu stajala
I za to se nije pokajala.
Pričala je priče vojnicima,
O onom dobu i junacima,
O hrvatskoj teškoj tragediji,
O bitkama, krvi i izdaji.
Vojnici se stadoše rugat njoj:
"Idi ludo doma" - rekoše joj.
"Pusti priču kad topovi riču,
Ovdje se bije naš krvavi boj."
Baba Nada njih je poslušala;
Otišla, rata ne okušala.
Al' je stvorila ideju novu,
Skupit će društvo i nužnu lovu,
Osnovat će organizaciju,
Detektive, tajnu formaciju,
Lovit će bandite i četnike,
Teroriste, svake odmetnike.
Svi će oni njome doći šaka,
A onda - nek' im je zemlja laka.
Ubrzo stigoše dragovoljci,
Sve rodoljupci i punoglavci.
Tako od svih novodošlih lica
Prvi dođe Šime Čačkalica.
Preklinjao je babu Skočipadu
Da ga primi, da mu pruži nadu.
Šime je jadnik žgoljav i ružan,
Svadljiv, prgav i ponekad tužan;
Slab je pri novcu, ugleda nema,
Često bolestan i pun dilema.
Da vrati čast, izgubljeni ponos,
U družbu bi ušao gol i bos.
Prihvati ga Nada Skočipada
Te mu dade sve što mu pripada:
Oružje, novce i tajni program
Kao i slanine jedan kilogram.
Šime je jeo slaninetinu
Te pio ljutu rakijetinu;
Pjevao, buncao u pijanstvu,
Sav veseo u svom mesijanstvu.
Postao je strašni agent tajni,
Važan, snažan i vrlo kuražan.
Mate Silni, splitski mulac prvi,
I on nam je od vatrene krvi.
Visok, mišićav i vrlo zgodan,
Za sve akcije vrlo pogodan;
Slavni vojnik sa prvih stranica,
Član francuske legije stranaca,
Vitez vrli Domovinskog rata
Postade članom Nadina jata.
Dok Šime pije rakijetinu
Mate Silni glanca autinu
Renault 4 - tu staru krepalinu
Kojem tepa ko rođenom sinu.
I još jednog člana družba ima,
Djevojka to je lijepa, fina.
Nju zacijelo pozna svaka ptica,
Ime joj je Mica Ljepotica.
Plavojka to je, srce te boli
Kad je gledaš i kad se razgoli.
I još poeziju piše ona,
Glazbu voli, pazi do bontona.
Voli Matu, radosna mu majka,
Voli ga, ali sve iz prikrajka.
I Mate voli nju tako jako,
Ali reći joj to nije lako.
Uvijek kaže - sutra ću joj reći,
Al' sutradan to želi izbjeći.
Eto to je naša družba silna,
Hrabra, vilna i posve stabilna.
I dođe naglo prvi zadatak.
Tuđman zove, kaže: "Bit ću kratak!
Idite u Liku našu dragu
Te uhitite četnika Radu
Taj bandit tamo terorizira,
Nikome Hrvatu ne da mira."
Nada Skočipada spremno reče:
"Razumijem Vas, gospon predsjedniče.
Poručujem Saboru i vladi
Da smo spremni, da vjeruju pravdi.
Dok je pravde i hrvatskog srca
Četnik će gadno da se koprca."
Nakon te poruke Predsjednika
Nada pozva svakog dužnosnika,
Reče im jasno što je na stvari,
Da se spreme ko agenti pravi.

II. dio
[u]Bliski susret sa četničkom vrstom,
Lika - rujna 1991.[/u]

Sjedi Šime ispod bukve
Iznad sela pored crkve.
Gore gleda na planinu
Dok masno jede slaninu.
Dobro je za tog bekriju
Jesti i piti rakiju.
Svega ima što poželi
To ga mladi i veseli.
"Liko, Liko, moja diko,
Pjeva Šime naveliko,
"Gdje su ti mulci, četnici,
Ti gadovi nasilnici?
Neka dođu, nek se jave,
Šime će im doći glave."
Uto dođe Matan Silni
U toj svojoj autini.
"Eno ih tamo," kaže on,
"Pored brda Osion.
Tamo ih je dvadesetak.
Uzmi pušku, spremi metak,
Doša im je crni petak."
I krenuše oni tako,
Ali zlo i naopako,
Otpade autu auspuh,
Nesta na cesti ko crni duh.
Auto stade puškarat,
A Šime ljuto bogarat:
"Đavle crni i rogati
Sad nas još dođe varati."
Mate Silni blago kaže:
"Ne budali, pazi straže.
Spaze li nas martićevci.
Odosmo - nema nam majci."
I tek nakon što to reče,
Puče puška, glas zakreče.
Nasta graja, trka, vika,
Posvuda bande četnika.
Mate Silni pribježe lukavstvu
Tom svom starom korisnom zanatstvu.
Šimi kaže: "Baci dokumente!
Sada ćemo postat srpske blente.
To nam je sada jedina nada
Jer sve ostalo u vodu pada."

III. dio
[u]Lika, četnički logor:
Drčni harambaša i komarac paša[/u]

Četnik Rade zasuče brčine
Gledajuć Matine ručetine.
"Kažete da ste naši, je li tako?
Da vas pozna i sam Mladić Ratko.
Ali opet, lako je to kazat.
Svoje srpstvo trebate dokazat.
Ovaj ovdje", pokaza na Šimu,
"Ne pripada srpskom timu.
Mi smo Srbi lepa i kršna roda,
Ne ko ovaj crv, ova rugoba."
Šime ljuto skoči u prikrajku
Psujuć Radi ustašku majku:
"Ja sam Srbin, Kraljević sam Marko
I dokazat to ti mogu lako."
Kad to čuše četnici protuhe
Svi se uhvatiše za trbuhe,
Padoše na zemlju od smijeha
Ko da ih pogodi sudba prijeka.
Šime se zbuniti nije dao
Na noge je junačke stao
Te ovako mudro zborovao:
"Marko Kraljević je junak bio.
A zašto? Jer je rakiju pio.
Izazov vam sada dajem evo,
Ko je muško nek se svrsta levo.
Videt ćemo ko će popit više:
Ili ja ili te vaše spiše?"
Ponovo se smjeh poljanom prosu
Tom novom Šiminom mega-štosu.
A onda, zaboga, eto Mice,
Te lukave ptice prepelice.
Stajala je među četnicima
Ko kraljica među divljacima.
Vidi se - poznaju je, cijene
Ko da nikad ne vidješe žene.
Otkud ovdje? Pitanje se nudi.
Sam bog zna i nitko drugi.
Četnik Rade pogleda je vjerno
Te će onda reći Mati smjerno:
"Vidi, ovo je prava srpska krv,
Pamet i znanje - ne hrvatski crv.
Milošević je, bre, poslo k nama
Da od nam piše u novinama.
Svet jednom istinu mora znati
da zločinci jesu svi Hrvati."
U to Šime ponovo uzviknu
Te smješeći se Mici namignu:
"Ti si Rade pravi harambaša,
Drčni četnik i sva nada naša.
Izazivam te glasno i jasno
Da oba pijemo vince slasno.
Tko zadnji na nogama ostane
Taj neka pobjednikom postane.
Radetu je sad već bilo dosta.
Red mu se rješit dosadnog gosta
Zato ljuto prihvaća izazov
Te kaže: "Moli za blagoslov!
Gubitniku nema mesta tu,
Pobedniku dajmo počast svu,
Neka on vodi braću četnike,
U boj časni, klati nametnike."
Mica nato lukavo dodade:
"Dobra odluka, lepi moj rode,
Ti si junak drčni, okoprčni,
Ne ko ovaj tu smrdo obični.
Svi Srbi, brale, znaju ko si ti,
Vinopija prvi bez milosti
Zato, bre, dokaži ovoj gnjidi
da si rođen u srpskoj Kikindi."

IV. dio
[u]Lika, poljana pored četničkog štaba:
Strašni vinski megdan[/u]

"Dajte amo to burence
To prasence i pilence",
Zapovjed daje Radeta
Svim četnicim od zanata.
Još brke zasuče skladno
Te Šimu pogleda gadno:
"Ajme tebi pobro sada,
Videt ćeš ti svoga jada.
Zapamtit ćeš ti Radetu
I našu vojsku bradatu.
Zapamtit ćeš svoj izazov,
Moli boga za blagoslov."
I tako Radeta pije,
Pije, al' se ne opije.
Dokrajčio je prasence,
Nestalo je i pilence,
Ode brate i burence,
Al' Radeta još gore stoji
Te Šimi gorku sudbinu kroji.
Sad je došao red na Šimi
Da se natjecanju primi.
"Tako mi sveca", on veli,
"Dajte amo tri burenca,
Tri prasenca, tri pilenca
Te slanine dva-tri struka
I još puno, puno luka.
Kad to čuše četnici protuhe
Svi se uhvatiše za trbuhe,
Padoše na zemlju od smijeha
Ko da ih pogodi sudba prjeka.
Smijte se bando blesavo,
Misli naš Šime veselo,
Ja sam srca kamenog,
Hrvat od grada Imotskog.
Tamo su zmije poskoci,
Bura ljuta, ljuti momci.
Tri bačve vina - sitnica!
Tolko piju mala dica.
U Imotskom mjesto dude
Bebama se vina nude.
Tako Šime poče piti,
Jesti, piti i pjevati.
Trbuh mu se napuhao
Te želudac uskuhao;
Misliš da će eksplodirat,
Sve okolo poubijat.
Al' zna komarac mali
Da se to motor samo pali.
Nema stanke ni panike
Dok taj četnik ne rikne.
I gle, nakon pola sata
Ludilo Radetu hvata:
Sveta Petko, spasi mene
Od sramote neviđene.
Jel' on bolji, bože sveti,
Nego sam ja, đavo kleti?
Sat vremena brzo prođe
Te odluka brzo dođe.
Šime drmnu tak' mi sveca
Tri burenca, tri prasenca
I još uz to tri pilenca
Te slanine dva-tri struka
I još puno, puno luka.
Kad to vidje četničina,
Naš Radeta, koljačina,
Srce mu puče od tuge
Zbog smijeha i poruge.
Mica se da u akciju
Da smiri situaciju.
Četnicima brzo kaže:
"Vidjeste, niko ne laže,
Stvarnost moramo prihvatit
I vođu novog okrunit.
Živio komarac paša,
Pravo Srpče, nada naša!"

V. dio
[u]Lika, hrvatski stožer:
Sveti Savo spasi mene[/u]

Tko to s brda dreka?
Oh, da - to je autina,
Stara ona kravetina,
Što je Mate uvijek vozi,
Lud je, bože mu pomozi.
Dobru vijest on donosi,
Sa izvješćem se ponosi.
Objašnjava svima redom
Što se zbilo s onim čedom,
Onim Radom i četnicim,
Tupoglavcima bradatim.
Šime ih sve zadivio,
U pijanstvu sve nadmašio
Mica ih je nadmudrila,
Svoj zadatak dobro skrila.
Sad su tamo u šumici
Zavezani u uzici,
Blebeću, kune, psuju,
Svetoga Savu dozivaju.
Stara Nada Skočipada
Veselo se smiješi sada,
Predsjednika odmah zove
Da mu kaže vijesti nove.
Usto ciknu ko djevojka:
"Živjet ćemo dovijeka!
Dođi Franjo amo meni,
Dođi amo pravoj ženi.
Ostavi se malo rada,
Posveti se babi sada."
Mi ne znamo, mudra glavo,
Što joj je Franjo otpjevao.
No, nema to veze sada
Dok je sretna baba Nada.
I na kraju pozdrav svima,
Svim babinim agentima.
Neka i dalje smjelo jaše
Na braniku Lijepe Naše.

Preuzeto iz knjige "Suvremeno hrvatsko narodno pjesništvo" (Zebra Publishing Company, 1998, str. 51-64)[/i]

Guslar među seljacima - slikarski rad F.Salghetti-Driolia, Zadar, 1840.
12.29.03 (1:03 am)   [edit]
[i]Redovni profesor Filozofskog fakulteta u Zadru, [b]Ivo Petricioli[/b], objavljuje izvorni znanstveni rad 1998. - Rad. Inst. povij. umjet. 22/1998. (127131) - pod naslovom "[u]Tragom jedne slike F. Salghetti-Driolija s folklornim sadržajem"[/u]. Ovdje iznosimo najznačajnije dijelove toga rada.[/i]

Zadarski slikar [b][u]Franjo (Francesco) Salghetti-Drioli [/u][/b](1811-1877) naslikao je godine 1840. kompoziciju guslara među seljacima koja je tada bila otkupljena na slikarevoj izložbi u Trstu i nije poznata njezina daljnja sudbina, pa se smatra nestalom. Autor je u slikarevoj ostavštini koja se čuva u Kabinetu grafike HAZU u Zagrebu pronašao studiju za tu sliku malog formata nacrtanu olovkom i dvije skice prvotne zamisli. Upozorio je i na tri lika crtana olovkom koji su također studije za tu sliku, a poznati su otprije. Autor pokušava ilustrirati kako je slikar postupno »gradio« tu sliku, za koju smatra da je [u][b]najstarija kompozicija folklornog sadržaja u hrvatskom slikarstvu uopće[/b][/u].

Pogledajte neke od Salghetti-Driolievih skica "[i]Guslara među seljacima[/i]":

Ova Salghettijeva slikarska glorifikacija hrvatskog guslara Dalmacije našla je svoj odjek i u [i]Zori dalmatinskoj[/i] 1844. god. gdje anonimni pisac »Y...« euforično spominje autora i njegova "starca gataoca (bardo morlacco) gdje uz gusle pjeva".

U nastavku, prof. Patricioli ističe:

Ivan Kukuljević Sakcinski zabilježio je da je sliku otkupio trgovac (veletržac) Kreyger i preprodao u Beču.

Nije poznata njezina daljnja sudbina.
U spomenutom albumu, gdje se nalazi nekoliko obojenih crteža narodnih nošnji, nalazi se i blijedi crtež olovkom, koji je upravo studija za tu sliku! (slika 1) Kompozicija je uravnotežena s brojnim likovima, očito dugo studirana. [u]U središtu je lik guslara koji sjedi umotan u dugi plašt s vješto nacrtanim naborima, tako da liku daju izgled više nekog klasičnog filozofa ili biblijskog proroka nego seoskoga guslara u Dalmatinskoj zagori[/u].

Širokom gestom prati svoje riječi, a gusle drži u krilu. Do njega stoji mladić duge svijetle kose s diplama (dvojnicama) u ruci. On nema izgled seoskog momka, više podsjeća na nekog efeba s renesansnih slikarskih kompozicija. Desno ispred skromne seoske kuće nacrtano je nekoliko monumentalno koncipiranih likova u narodnim nošnjama. Ističe se konjanik s jataganom o pojasu, s puškom na ramenu i s turbanom oko glave. Na vrat konja naslonio se mlađi brkati seljak kome se ističu toke na haljetku i jatagan o pojasu. Ispred konjanika su dvije zagrljene djevojke, a pred njima leži čovjek s turbanom naslonjen na smotani plašt. Ispred njega u prvom planu kleči žena i doji golo, dobro uhranjeno dijete, koje podsjeća na slične likove na baroknim slikama. Posve desno stoji starija žena s torbom preko ramena, a iza nje visok fratar u dugoj i širokoj mantiji s kukuljicom na glavi.

U prvom planu ispred guslara leži djevojčica, nacrtana s leđa, i naslanja se na psa ovčara, koji šćućuren drijema. Iza guslara, na lijevom dijelu kompozicije nalazi se česma, uz koju je nahrupilo stado ovaca da pije iz potočića koji se iz nje izlijeva. Pred njima je mlada čobanica nježnog lijepog lica i »bidermajerske« siluete, koja lijevom rukom drži kozlića u torbi, valjda tek okozlenoga, a desnom se naslanja na pastirski štap u obrnutom položaju. Do njezinih nogu je koza koja upire pogled u kozlića. Iza čobanice, na rubu slike, izviruje krava. U pozadini je nacrtano stablo, pejzaž i znatno načet stog sijena. Idilični ugođaj upotpunjuju dva goluba na krovu u desnom gornjem kutu slike. Kako je već rečeno, crtež odaje dugo studiranu kompoziciju. Na njemu ima i neznatnih nepravilnosti u veličini likova smještenih u prostoru.

Iako raspolažemo oskudnim podacima, možemo dočarati proces nastajanja ove kompozicije. Dragocjene su dvije skice u bilježnicama, koje ilustriraju prvu fazu rada na njoj. Tu primjećujemo slobodno vođenje olovke u kojem je lijepo vidljiv put od zamisli do crteža. Na skici s guslarom vidi se kako su dvije figure desno bile prvotno zamišljene, tek naznačene jedva vidljivim potezima, da bi im slikar posve izmijenio položaj u novom (skicoznom) crtežu. Tu je guslar, kako sam napomenuo, mnogo ekspresivniji nego u završnoj studiji. On svira na guslama, slijep je, a izraz lica je patnički. U završnoj studiji on »deklamira« bezizražajnog lica. Žena koja ga pažljivo sluša ima na licu izraz tuge. Mladić u sredini skice statičan je kao i u završnoj studiji bio je dakle tako zamišljen na početku. Skica sa čobanicom još je ilustrativnija. Nesputan položaj njezina tijela nagnuta preko leđa krave (doduše nedovoljno uvjerljiv) kudikamo je izražajniji nego statičan, gotovo hijeratski položaj u završnoj studiji. I tu je, kako sam spomenuo, označen lik mladića, što bi ukazivalo da je ova skica nastala prije skice s likom guslara. Mladić je zamišljen da bude pored čobanice, a na skici s guslarom je desno od njega, kako je nacrtano na završnoj studiji.

U drugoj fazi rada slikar već studiozno crta pojedine
likove, znatno izmijenjene u odnosu na prvotne
skice, stvara »klišeje« koje zatim komponira u
završnu studiju, hladno i promišljeno, metodom svojstvenom akademizmu, kojemu je po naobrazbi i shvaćanju umjetnosti pripadao srcem i umom.

Ta »literatura u slikarstvu« ovdje ima svrhu da ilustrira život »morlaka« promatran kroz prizmu Fortisovih putopisnih tekstova, ali joj se ne može nijekati romantičarski patriotizam, što ga je Salghetti svesrdno gajio.

Iako po kulturi Talijan, pripadnik nacionalno dezorijentirane građanske klase u Dalmaciji prve polovine XIX. stoljeća, nije se odricao ljubavi prema rodnom kraju i u seoskom dalmatinskom življu Zagore i otoka vidio je nešto znatno više nego što su njihova slikovita i originalna nošnja i »egzotični« običaji. Zato je slika i pobudila veliki interes rodoljubnog anonimnog pisca u Zori dalmatinskoj.

Na žalost sama slika nam nije dostupna, ukoliko se uopće sačuvala, pa ne možemo raspravljati o kompoziciji boja, vrsnoći crteža i ekspresivnosti likova. Moramo biti zadovoljni što nam je postala dostupna barem studija u malom formatu i da smo se donekle upoznali s načinom kako ju je slikar »gradio«.

[i]Izvadak iz znanstvenog rada [b]prof. Ive Petriciolia [/b]"[u]Tragom jedne slike F. Salghetti-Driolija s folklornim sadržajem[/u]" - Rad. Inst. povij. umjet. 22/1998 (127131). Izvor:

T.Babić - šib. franjevac, pored Kačića, najuspješniji deseterački pjesnik 18. st
12.25.03 (3:13 am)   [edit]
[i][u][b]Toma Babić [/b][/u]je šibenski franjevac 18. st. koji prije Kačića i Filipa Grabovca unosi deseteračko-guslarsku narodnu baštinu u svoje književne radove. U svome najpoznatijem radu "[u]Cvit razlika mirisa duhovnoga[/u]”, 1726 (u "[u]Pismi od tašte slave[/u]"), Babić izravno spominje najpopularnija glazbala hrvatskih Dinaroida, poglavito Dalmacije - [b]gusle, diple i glasne svirale[/b]. Nema tu niti mandoline niti tamburice kojima se kite današnji hrvatski naraštaji! I još nešto, gusle je spominjao i otac hrvatske književnosti (Splićanin i Dalmatinac) Marko Marulić.
O tome drugom zgodom. [/i]


Babić Toma (Babich, Babych) (Velim kraj Skradina,
oko 1680— Šibenik, 31. VII. 1750), vjerski pisac,
himnodijski pjesnik i gramatičar. U samostanu Visovcu stupio u franjevački red 1701. god., a nakon završena novicijata odlazi 1702. na studij teologije i filozofije u Budim.

Godine 1708. postaje vikar visovačkog samostana, a također je djelovao kao gvardijan samostana u Kninu, župnik u Ravnim kotarima, Dubravicama i Skradinu. Poznat je i po nadogradnji visovačkog samostana. Godine 1723. bio je izabran za vijećnika redodržave Bosne Srebrene, a 1735. raščlanjivanjem te provincije postaje članom dalmatinske franjevačke provincije. Potrebu za ujednačavanjem hrvatskoga književnog jezika B. je oblikovao u latinsko-hrvatskoj
gramatici [u]“Prima grammaticae institutio pro tyronibus illyricis accomodata”[/u], tiskanoj 1712. u Veneciji. U prvom izdanju autor je imao za uzor djela E. Alvaresa i M. A. Bonciarija, dok drugo izdanje (1745) ima sličnosti s gramatikom fra Lovre Šitovića, te ima pridodan i hrvatsko-latinski rječnik. Prema mišljenju Karla Kosora, Babić je u sva tri hrvatska narječja gledao jedan jezik.

Ipak Babić je poznat u prvom redu po svom [u]“Cvitu razlika mirisa Duhovnoga”[/u]. Ta opsežna knjiga bila je ne samo priručnik nego i svojevrsna suvremena praktična katolička enciklopedija za vjernike. Autor ističe da piše za neuk svijet, za one koji ne znaju latinski a “na korist duhovnu našega naroda slavnoga i jezika arvackoga”.

Knjiga je u prvom dijelu sadržavala najprije pregled čitave povijesti: “stvari od početka svita”, pa kalendar, pa “nauk krstjanski ukratko”, zatim razne molitve, “istumačenje virovanja apostolskoga”, pa “istumačenja” drugih molitava. U drugom dijelu
nalaze se pjesme dakako sve od reda duhovnoga religioznomoralizatorskog karaktera.

Babićeva knjiga bila je u svoje vrijeme veoma popularna. Poslije Kačićevih “Razgovora” bila je najčitanija knjiga 18. stoljeća. Popularno je nazvana [u]“Babuša”[/u].

Razlog tome treba tražiti u Babićevoj sposobnosti da svoje propovijedi, navlastito one u stihu, zaodjene u oblik narodne pjesme, deseteračke. U tome je Babić bio pravi majstor, pa mi i danas u tim pjesmama jako su sadržajem i motivacijom izrazito jednolično religiozno usmjerene otkrivamo svježinu narodnog kazivanja i izražavanja, otkrivamo vješto utkane pojedinosti izraza i izričaja narodne pjesme.

Ritmičke pogrješke odnosno mjestimične nedosljednosti u broju slogova u desetercu Babić objašnjava na svojovrstan način, pri čemu otkrivamo i praktičnu pijevnu namjenu Babićeva nastojanja: “I prem u niki ima više slova ili ti silaba, ništa ne manje glas lipo iznosi u naš jezik i slaže se pivajući tko je pravi Arvat i pivalac. Ako bi koje slovo manjkalo neka on izgovori i reče kako je njemu draže i lipše”.

Prvi dio knjige sadrži kalendar, kršćanski nauk i
razne molitve, a u drugom, književno važnijem
dijelu, nalaze se himnodijske duhovne i vjersko-didaktične pjesme.

Karakterističan himnodijski prijenos duhovnih pjesama Babić slijedi prema djelima Stipana Margetića (“Ispovid karstjanska”, Venecija, 1704), Ivana Bandulavića, Lovre Šitovića i rukopisnih glagoljaških zbirki.

Poznatu pjesmu [u]Gospin plač [/u]sastavio je služeći
se Divkovićevom preradom srednjovjekovnih plačeva,
a ta je pjesma potom utjecala na verziju plača Petra Kneževića.

Od svih himnodijskih zbirki 18. st. “Cvit” se najviše približio stilu usmenoga narodnog pjesništva, te su se njegovi stihovi odrazili u narodnim pjesmama (zbirke J.Šetke i L. Plepela).

Uvodeći oblik poskočice u crkvenu himnodiju, autor je pokazao da su franjevci iznimno cijenili, a ne potiskivali narodne pjesme, te su ih postupkom kontrafakture rabili za vjerske funkcije. Osim interpolacije elemenata usmene narodne poezije, Babićeve pjesme stilistički obilježava bujno retoričko ukrašavanje, te hiperbolizirana i zastrašujuća slikovitost sa svrhom poticanja na moralniji život.

Oblikujući pjesme u osmercima pod nazivom “Verši” i u narodnim deseteračkim stihovima pod imenom “Pisme” autor je označio temeljne smjernice svojega književnog djelovanja: slijeđenje starije hrvatske pisane tradicije i stvaralačko imitiranje usmene narodne baštine.

Izrazitijim uvođenjem deseterca u crkvenu poeziju
Babić je utirao put književnom radu Filipa Grabovca i Andrije Kačića Miošića. Budući da su se tijekom 17. i 18. st. hrvatski redovnici najintenzivnije bavili izdavanjem knjiga, školovanjem i moralnim odgojem, Babića uvrštavamo u istaknute vjerske i crkvene prosvjetitelje hrvatskog naroda.

Djela: “[u]Prima grammaticae institutio pro tyronibus Illyricis accomodata a. p. f. Thoma Babych a Vellim[/u]”, Venecija, 1712, 1745; “[u]Cvit razlika mirisa duhovnoga. Upisan i dan na svitlost po ocu F. Tomasu Babiću”[/u], Venecija, 1726. i 1736.


Pivaj, druže, da te gora čuje,
gora, druže, i tko njom putuje.
Neka čuje pisme glasovite
i od svita stvari varovite.
Koje tužna varaju čovika
kojino je od magle prilika.
Jutrom se vidi i na mnogo mista,
u podne se obrati u ništa.
Al kakono munja u oblaku
časom sine pak stane u mraku.
Al kakono kapljica od lista
koju vitar obrati u ništa.
Ali rosa kad na travi leže
koju sunce s vrućinom sažeže.
I tako se tužan čovik vlada
koji ima umrit iznenada.
Nu pogledaj čovika bogata
koji uživa i srebra i zlata!
Njemu pisme pivaju u dvoru,
slave čine, igraju po dvoru.
Diple diple i glasne svirale,
mukle gusle i trubljice male.
Tu su sprave gozbe svakojake
i izbine svakomu jednake.
A pak vidi čudo priveliko
gdi se u čas smuti svekoliko,
iznenada pusti se ozgara
smrt umori od kuće glavara.
Svi se tanci u plač obratiše
gusle s diplam muklo zamuknuše.
Tu gost gosta pod mučem upita:
što je ova graja jadovita.
Jutros se rano veselo popiva
a sada se svak suzam obliva.
Jedan drugom pod mučem govori:
muči tužan o tom ne govori.
Smrt umori od kuće glavara
svu obitelj u tugu obara.
Sad razmisli, milo dobro moje,
kako ljudi sve kod smrti stoje.
Jutrom vidiš radosti velike
a pak smrti i žalosti prike
koja mori posve vike vika
jere od nje ne imade lika,
i ne gledaj ni stara ni mlada
jer će umrit svaki iznenada,
već pripreman svaki ima stati
kad ga bude Isukrst zazvati.
Dragi brate, sad oči otvori
jer ti ovo Isukrst govori,
jere će te umoriti mlada
i doći će po te iznenada.
Tko nas čuje sva čas neka mu je,
nek se budi, neka ne luduje.

[i]“Cvit razlika mirisa duhovnoga”, 1726.[/i]